Vjerovanje o imametu kod šija i kod sunija

 

Ovo poglavlje ima za cilj istražiti temu velikog Imameta za muslimane, a to znači hilafet i vlast, vođenje i upravljanje. Obzirom da se moja knjiga oslanja na poređenje između mezheba ehlu sunne vel-džemaata i mezheba šija imamija, na meni je da pokažem osnove imameta kod obje grupe da bi se čitaocu razjasnilo koji su temelji na koje se oslanja svaka od dvije grupe i tako sazna ono što je mene uvjerilo da prihvatim promjenu, ostavim ono na čemu sam bio do tada.

 

Imamet kod šija je jedna od osnova vjere zbog velike važnosti i opasnosti koje se vežu za ovu instituciju, a to je vođenje najboljeg ummeta koji se pojavio i zbog mnogobrojnih odlika na kojima počiva vođenje i jedinstvenih osobina. Samo neke ću spomenuti: znanje, hrabrost, blagost, čednost, bogobojaznost, dobrostivost itd.

 

Šije vjeruju da je imamet božanski položaj koji Allah, dž.š., povjerava onim robovima koje On odabere da preuzme tu osjetljivu ulogu, a to je vođenje svijeta poslije Poslanika,, s.a.v.a., Na osnovu ovoga, Imam Ali ibn Ebi Talib je bio Imam, vođa muslimana po Allahovom izboru. Allah, dž.š. je objavio Svome Poslaniku, s.a.v.a., da imenuje Alija za svoga nasljednika pred ljudima, što je Poslanik i uradio poslije oproštajnog hadža u mjestu Gadir Hum, nakon čega mu je narod položio prisegu. Ovo kažu šije.

 

Ehli sunnet, također, govori o obavezi imameta za vođenjem ummeta, ali oni ummetu daju pravo izbora svoga Imama i vođe. Pa je Ebu Bekr ibn Ebi Kuhafe bio vođa muslimana po njihovom izboru poslije smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koji je šutio o pitanju hilafeta i ništa nije o tome objasnio ummetu, pa je ostavio da se to riješi putem dogovora ljudi.

 

Gdje je istina? Ako istraživač pogleda tvrdnje obje strane i udubi se u njihove dokaze bez pristrasnosti, naći će istinu, bez ikakve sumnje. Evo ja ću vam izložiti istinu do koje sam došao na sljedeći način:

 

Imamet u Časnom Kur'anu

 

Uzvišeni Allah kaže: “A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi na iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: ‘Učiniću da ti budeš ljudima imam, vođa!’ – ‘I neke moje potomke!’ -zamoli on.- ‘Obećanje moje neće obuhvatiti nevjernike’ -kaza On.” (Beqare, 124)

 

U ovom ajetu, Allah nam objašnjava da je imamet božanski položaj koji Allah daje kome hoće od Svojih robova, iz Njegovih riječi: “Učiniću da ti budeš Ijudim imam!” Kao što objašnjava da je imamet povjeravanje od Allaha, dž.š., koje postižu samo dobri robovi, a koje Allah odabere za ovaj položaj, a negira ga silnicima koji ne zaslužuju Allahovo povjerenje.

 

Uzvišeni kaže:

“Učinismo ih imamima da upućuju po zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.” (Anbiya, 73) Subhanehu ve teala kaže: “Između njih smo Mi imame, vođe, određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.” (Sedžda, 24)

 

Također kaže: “A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih imamima, vođama, i nasljednicima učinimo.” (Qasas, 5)

Neki zamišljaju da se iz ovih navedenih ajeta pod imametom podrazumijeva poslanstvo, a to je greška u općenitom razumjevanju imameta, jer svaki poslanik je bio vjerovjesnik i imam, a nije svaki imam bio poslanik ili vjerovjesnik! U vezi ovoga, Allah, dž.š., je pojasnio u Kur'anu da Njegovi dobri robovi mogu moliti za ovaj častan položaj, jer smatraju čašću upućivanje ljudi i na taj način, postizanje velike nagrade.

 

Allah, dž.š., kaže: “I oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga šio ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno, i oni, koji, kada budu opomenuti dokazima Gospodara svoga, ni gluhi, ni slijepi ne ostanu, i oni koji govore: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini nas imamima, vođama, bogobojaznim!’” (Furqan, 71-74)

 

Kur'ani-kerim upotrebljava riječ imamet za potvrđivanje protiv vođa i vladara silnika koji vode na krivi put svoje sljedbenike i narode i vode ih u fesad i kaznu i na dunjaluku i na ahiretu. U Kur'anu ćemo naći pripovijedanje o faraonu i njegovoj vojsci: “A bili smo ih učinili imamima, vođama, koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru, a na Sudnjem danu niko im neće pomoći i propratismo ih prokletstvom na ovom svijetu, a na onom svijetu biće od svakog dobra udaljeni.” (Qasas, 41-42)

 

Na ovim osnovama, riječi šija su bliže onome što i Kur'an potvrđuje jer je Allah, dž.š., to tako objasnio da se nimalo ne ostavlja mjesta sumnji da je imamet božanski položaj koji Allah negira silnicima. Obzirom da su svi ashabi, sem Alija, bili mušrici jedno vrijeme prije prihvatanja islama, oni su dakle time bili jedno vrijeme zalimi i ne zaslužuju da im Allah, dž.š., ukaže povjerenje odabravši ih za hilafet i vođenje.

 

Ostaje tvrdnja šija da samo Imam Ali ibn Ebi Talib zaslužuje da ga Allah odabere za imama, jer se on nije klanjao nikom sem Allahu. Allah mu je prosvijetlio lice, jer se nikad nije poklonio idolu, kao ostali ashabi. Ako neko kaže da se prihvatanjem islama briše ono odprije, da, ali ostaje velika razlika između onog ko je bio mušrik, Bogu druga pripisivao, pa se pokajao i ko je bio potpuno čist, ne obožavajući nikog sem Allaha, dž.š. 

 

Imamet u Poslanikovom sunnetu

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je mnogo govorio o imametu, što prenose i sunije i šije u svojim knjigama i musnedima. Nekad o imametu govori upotrijebivši riječ imamet, nekad hilafet, nekad vilajet (vođenje) ili imaret (upravljanje).

 

O imametu Božiji Poslanik kaže: “Najbolji vaši imami su oni koje vi volite i koji vas vole, na koje vi donosite salavate i koji na vas donose salavate. A najgore vaše vođe su oni koje vi mrzite, a i oni mrze vas, koje vi proklinjete, a i oni proklinju vas.”

 

Rekli su: “Božiji Poslaniče, hoćemo li im se suprotstaviti sabljom?” Odgovorio je: “Ne, sve dok medu vama obavljaju namaz.”

(Sahih Muslim, svez. 6., str. 24., pogl. Hijaru-l-eimma ve širaruhum. )

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Poslije mene će biti vođa koji neće slijediti moju uputu, niti oponašati moj sunnet. Među njima će biti ljudi čija srca su šejtanska srca u ljudskom tijelu.” (Sahih Muslim, svez. 6., str. 20., pogl. Emr bi luzumi-ldžemaati inde zuhuri-l- fiten.)

 

O hilafetu je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Vjere će biti i kada dođe kijametski dan ili vi ćete imati dvanaest halifa, svi iz plemena Kurejš.” (Sahih Muslim, svez. 6., str. 4., pogl. En- nas tebeu li Kurejš.)

 

Od Džabira ibn Semre kaže: Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.a., da kaže: “Islam će imati ugled dok ima dvanaest halifa.”, zatim je rekao riječ koju nisam razumio, pa sam upitao svog oca: “Šta kaže?”

Rekao je: “Svi iz plemena Kurejš.”

(Sahih Muslim, svez. 6., str.3.; Sahih Buhari, svez. 8., str. 105 i 128)

 

O upravljanju (imaretu) Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Imaćete one koji će upravljati, pa ćete ih upoznati i zanijekati. Ko upozna, oslobođen je, a ko zaniječe propapo je. Ko bude njima zadovoljan i slijedi ih spašen je.“ Rekli su: ‘Hoćemo li se boriti protiv njih?’ Rekao je: ‘Ne, sve dok obavljaju namaz." (Sahih Muslim, svez. 6., str. 23., pogl. Vudžubu-l- inkar ale-lumerai.)

 

Poslanik, s.a.v.a., još kaže upotrijebivši riječ imaret: “Biće dvanaest emira, upravljača, svi iz plemena Kurejš.” (Sahih Buhari, svez. 8., str. 127., pogl. Istihlaf.)

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., upozorava svoje ashabe: “Željećete upravljanje, a na Sudnjem danu to će biti kajanje, blago dojilji, a nesretno je ono što je odbijeno od dojenja.” (Sahih Buhari, svez. 8., str. 106., pogl. Ma jukrehu ale-l- hirsi ale-l- imare.)

 

Hadis u kojem se koristi riječ vilajet (vođenje): “Nijedan vođa koji je uzeo da se brine o muslimanima, a umro je varajući ih, neće biti a da mu Allah ne zabrani Džennet.” (Sahih Buhari, svez. 8., str. 106., pogl. Ma jukrehu ale-l- hirsi ale-l- imare.)

 

Hadis sa riječju vilajet: “Narod je djelotvoran sve dok ih vodi dvanaest vođa, svi iz plemena Kurejš.” (Sahih Muslim, svez. 6., str. 3., pogl. Hilafet fi Kurejš.) Nakon ovog kratkog izlaganja o razumijevanju imameta ili hilafeta u Kur'anu i sunnetu, a bez ikakvog objašnjenja, pa oslonivši se samo na sahihe ehlu sunneta, a bez šitskih izvora, pitanje hilafeta dvanaestorice sviju iz plemena Kurejš, kod šija je pitanje po kojem se ni dvojica ne razmimoilaze, i u koje nema nikakve sumnje.

 

A neka sunijska ulema tvrde da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Poslije mene će biti dvanaest halifa, svi iz plemena Benu Hašim.” (Jenabiu-l-meveddeti, svez. 3., str. 104.)

 

Od Šeabija od Mesruka kaže: “Dok smo bili kod Ibn Mesuda i pokazivali mu naše mushafe, upitao ga je neki mladić: ‘Je li vam povjerio vaš Poslanik koliko halifa će biti poslije njega?’

 

Odgovorio je: ‘Ti si mlad, a još niko prije tebe me nije pitao to. Da, povjerio nam je naš Poslanik, s.a.v.a., da će poslije njega biti dvanaest halifa, kao broj starješina Benu Israila.’”

(Jenabiu-l- meveddeti, svez. 3., str. 105.)

 

Poslije ovoga, izložiću tvrdnje obiju grupa o istinitosti onoga na šta se pozivaju kroz jasne tekstove. Prodiskutovat ćemo tumačenje svake grupe po ovom osjetljivom pitanju koje je razdvojilo muslimane odmah poslije Poslanikove smrti pa do današnjih dana. Iz tog razmimoilažena muslimana nastali su mezhebi, grupe i škole mišljenja, a bili su jedan ummet. Sva razilaženja, nastala medu muslimanima, bilo po pitanju fikha, tumačenja Kur'ana ili razumijevanja Poslanikove sunne, početak i razlog je hilafet.

 

A ko zna šta je hilafet postao poslije izbora Ebu Bekra u Benu Sekifi, postao je nešto čijim uzrokom se negiraju sahih hadisi i jasni ajeti, a da bi se potvrdila ispravnost izmišljaju se novi hadisi koji nemaju nikakve osnove u Poslanikovoj sunni.

 

Ovo me podsjeća na Izrael i činjenicu da su se vladari Arapa okupili i složili da ne priznaju Izrael, da nema s njima nikakvih pregovora, a ni mira, i da ono što je uzeto silom vratiće se samo silom. Nekoliko godina poslije, ponovo su se okupili, ovaj put da prekinu veze sa Egiptom koji je priznao postojanje cionista. Nekoliko godina poslije, ponovo obnavljaju veze sa Egiptom i ne ostavljaju nikakvo pitanje zbog njihove veze sa Izraelom.

 

A Izrael nije priznao nikakva prava palestinskom narodu, niti je promijenio svoje stanovište, naprotiv, pojačao je pritisak i tlačenje palestinaca. Historija se ponavlja, a Arapi se navikli da prihvataju činjenice.