Hodocasce Allahovoj kuci

 

Imao sam osamnaest godina kada je Tunisko nacionalno drustvo odlucilo da me posalje, kao jednog od sest svojih predstavnika, na prvu konferenciju islamske omladine koja se odrzavala u Mekki. Bio sam najmladji clan misije i bez sumnje najneiskusniji. Samnom su bila dva skolska direktora, jedan ucitelj iz glavnog grada, jedan novinar, dok zanimanje petog clana nisam uspio doznati. Kasnije sam saznao da je bio rodjak tadashnjeg ministra za obrazovnje.

 

Nismo putovali direktno za Meku, nego nam je prva stanica bila Atina, gdje smo ostali dva dana. U glavnom gradu Jordana, Amanu, proveli smo cetiri dana. Poslije toga smo stigli u Saudijsku Arabiju, gdje smo ucestvovali na konferenciji i obavili hadz. Ne mogu opisati svoje osjecanje kada sam prvi put usao u Allahovu kucu. Srce mi je ubrzano lupalo tako da sam pomislio da ce mi iskociti iz grudi. Kada sam ugledao drevnu Kucu (Ka'bu), suze su mi beskrajno tekle. Pozelio sam da me meleci ponesu preko svih hadzija na krov Kabe da odatle glasno odgovorim na Allahnv poziv:

"O Boze, Tvoj rob je dosao Tebi da Te sluzi...Labbejke Allahumma Labbejk...

 

Slusajuci glasove drugih hadzija, razmisljao sam kako su mnogi od njih dugo cekali da dodju ovamo, mukotrpno stedeci za putovnje. U mom slucaju, mogucnost da putujem je dosla iznenada, tako da nisam bio psihicki pripremljen. Sjecam se oca kada smo se oprastali koji mi je sa suznim ocima govorio: "Cestitam ti sine! Allah je odredio da odes na hadz prije mene. Ne zaboravi da si sljedbenik Sidi Ahmeda Tidzanija.

 

Klanjaj za mene u Allahovoj kuci i zamoli Ga da mi oprosti." Osjecao sam kao da me je sam Allah pozvao. On se brinuo o meni dajuci mi ovu sansu za kojom su mnogi ceznuli. Zato odlucih da potpuno iskoristim ovaj blagoslov, klanjajuci i cineci tavaf (obilazenje Ka'be), pijuci vodu iz Zem-Zema i penjuci se na brda oko Mekke. Takmicio sam se sa ostalim hadzijama da prvi udjem u pecinu Hira - gdje je objavljena prva objava poslaniku Muhammedu (s).

 

U toj trci sam bio pobijeden od strane jednog sudanskog hadzije, tako da sam zavrsio na drugom mjestu. Kada sam usao unutra otkotrljao sam se na pod kao da je tu bio prostrt Poslanikov ogrtac i kao da sam mogao osjetiti miris njegovog disanja. Kakve li uspomene! Ostavile su na mene takav utisak da ih ne mogu nikad zaboraviti. Allah se brinuo o meni i na druge nacine.

 

Na konferencij su me odmah svi zavoljeli. Mnogi su mi trazili adresu i zeljeli da ostanemn u kontaktu. Sto se tice mojih kolega iz Tunisa, oni su gledali sa visine na mene jos od prvog dana naseg putovanja Osjecao sam da nemaju visoko misljenje o meni ali sam to strpljivo podnosio.

Znao sam da su ljudi na sjeveru gledali sa visine na one sa juga, smatrajuci ih nazadnim. Ali, uskoro se njihovo misljenje pocelo mijenjati. U svakom slucaju, za vrijeme konferencje i hadza pokazao sam se vrijednim njihovog postovanja zahvaljujuci svom poznavanju poezije i osvojenim nagradama. Vratio sam se u svoju zemlju sa vise od dvadeset adresa prijatelja razlicitih nacionalnosti.

 

U Saudijskoj Arabiji smo ostali dvadeset pet dana, tokom kojih smo imali priliku da sretnemo mnoge ucene muslimane (ulemu) i slusamo njihova predavanja. Najveci uticaj na mene je ostavilo ucenje vahahija zbog kojih sam pozeleo da svi muslimani slijede njih. Stvarno sam mislio da su oni od Allaha odabrani da cuvaju Njegovu kucu, Jer su bili najcistiji i najobrazovaniji ljudi na zemlji. Allah im je dao naftu da sluze sve hadzije i brinu se o njima.

Kada sam se vratio u domovinu nosio sam saudijsku nacionalnu odjecu. Bio sam iznenadjen docekom kojeg mi je priredio otac. Na stanici se okupilo mnogo ljudi predvodjenih sejhovima Isamija, Tidzanija i drugih sufijskih redova. Sa sobom su nosili ceremonijalne bubnjeve.

 

Poveli su me kroz ulice pjevajuci i klicuci. Svaki put kada bi prosli pokraj jedne dzamije bili bi zaustavljeni da bi mi narod, posebno stariji ljudi, cestitali sa ocima punim suza. U njihovim ocima vidio sam da zude da posjete Allahovu kucu i Poslanikov kabur. Ljudi su me gledali kao da prvi put vide mladog hadziju. Prozivio sam najsrecnije dane svoga zivota u tom periodu.

Mnogi istaknuti ljudi su dolazili da me posjete i zamole da proucim Fatihu za njih, i to u prisustvu moga oca. Bio sam zbunjen i uvijek se neckao, ali me je otac uvijek ohrabrivao. Svaki put kada bi grupa posjetilaca napustila kucu, majka bi cistila mjesto gdje su sjedili i proucila jednu dovu da bi me zastitila od uroka. Otac je proslavljao moj prvi hadz tri noci u nasem Tidzanijevom sufijskom centru i za svaku noc bi zaklao ovcu.

 

Ljudi su mi postavljali razlicita pitanja dok su moji odgovori bili puni hvale za wahabije i njihov napor da prosire i podrze islam. Uskoro su ljudi poceli da me zovu "hadzija". Svaki put kada bi neko povikao "hadzija!" to se odnosilo na mene. Malo po malo, postao sam poznat u gotovo svakoj islamskoj zajednici i grupi u mome gradu.

Posebno sam bio zavoljen od jedne grupe zvane "Muslimansko bratstvo". Isao sam od dzamije do dzamije i drzao vjerska predavanja. Uvjeravao sam ljude da ne ljube grobove niti da dodiruju drvo za blagoslov, jer su to znaci shirka (pripisivanje Allahu druga). Postajao sam sve aktivniji tako da sam drzao predavanja i petkom prije imamove hutbe (govora). Iz Abu Jakubove dzamije sam prelazio u Glavnu dzamiju, jer se dzuma namaz u tim dzamijama klanjao u razlicito vrijeme: u samo podne u prvoj, poslije podne u drugoj.

 

Moja predavanja su bila najposjecenija nedjeljom, jer su tada dolazili i moji ucenici kojima sam predavao tehnologiju u srednjoj skoli. Oni su me voljeli jer sam im poklanjao svoje vrijeme i trudio se da im skinem plast sa ociju i odagnam mrak koji se bio spustio na njihov razum od komunistickih, ateistickih filozofskih i jos ne znam kojih ne teorija. Studenti su uvijek sa velikim zarom cekali moja predavanja.

Neki su dolazili mojoj kuci i posudjivali knjige koje sam za sebe nabavljao i temeljito citao. U isto vrijeme sam usavrsavao vlastito znanje, trazeci odgovore na pitanja koja su mi bila postavljana. Iste godine kad sam obavio hadz pala je i moja zenidba. To je bila zelja moj majke koja je zeljela da se ozenim prije njene smrti, jer je vec bila docekala zenidbe moje polubrace.

 

Majka mi je umrla nakon rodjenja moja dva djeteta, sto moj otac nije uspio docekati, jer je umro dvije godine prije. Dvije godine pred smrt uspio je obaviti hadz i time se pripremiti za susret sa Allahom trazeci oprost kod same Ka`be. Libijska revolucija je uslijedila u periodu kada su Arapi i muslimani dozivljavali sraman poraz od strane Izraela.

Sada smo slusali mlade vodje revolucije kako govore o pobjedi islama pozivajuci narod za oslobodjenje Kud'sa (prve Kible muslimana koja je u Jerusalemu). Kao i mnoge druge mladice, njihove ideje su me zainteresovale. Libijska revolucija je bila povod da se iz nase zemlje organizuje jedna obrazovna posjeta Libiji.

 

U grupi od cetrdeset ljudi iz ministarstva obrazovanja posjetili smo Libiju i vratili smo se kao optimisti za buducnosti muslimana i islama u cijelom svijetu. Tokom predhodnih godina, prijateljstvo sa nekim od mojih poznanika je ojacalo tako da su me molili da ih posjetim. Obavio sam pripreme za putovanje na koje sam mislio da se uputim za vrijeme ljetnjeg raspusta koji je trajao tri mjeseca. Planirao sam da auto-putem odem u Libiju i Egipat, a onda morem stignem u Liban, Siriju, Jordan, a odatle u Saudi Arabiju.

 

Namjeravao sam da obavim umru (posjeta Mekki u neko drugo vrijeme van hadza) i produbim svoje znanje o wahabijskom ucenju koje sam srcano propagirao na svojim predavanjima, koja su narocito postala popularna medu pripadnicima "Muslimanske brace".

Moj ugled je iz rodnog grada presao i u druge obliznje gradove.Posjetioci, koji su posjecivali dzuma namaze i slusali moja predavanja, pricali su o meni u svojim mjestima. Glas o meni je stigao i do sejha Ismaila Hadifija, vodje sufijskog reda u Tuzeru. Ovaj sejh je imao mnogo pristalica u Tunisu i vani, posebno kod radnika na privremenom radu u Francuskoj i Njemckoj.

 

Dobio sam poziv preko njegovog predstavnika u Gafsi u obliku dugackog pisma. U tom pismu su se zahvaljivali za moje sluzenje islamu i muslimanima, a takodjer je pisalo da sve sto sam cinio Allah mi ne bi primio da nisam imao ucenog sejha. "Onaj ko je bez sejha, njegov sejh je sejtan", - "Ti trebas sejha da ti pokaze put, u protivnom, pola znanja ce ti faliti".

 

Obavijestili su me da me je sejh odabrao za najuzi krug svojih sljedbenika. Bio sam odusevljen kada sam cuo te vijesti, u stvari, od srece sam plakao. Ova Allahova briga o meni je izazivala suze i zahvalnost sto me je uzdigao do tako visokih mijesta. Nisam mogao vjerovati da me je jedan takav sejh, koji je bio poznat po svojim cudima, odabrao za svoju blizinu i drustvo. Takodjer, bilo mi je odredjeno da budem u drustvu dva cuvena sejha, Silaha Balsejha i Dzilanija.

 

Tu su se trebali skupiti svi poznati sejhovi naseg vremena, pa sam s nestrpljivoscu cekao taj dan. Kada sam usao u kucu, radoznalo sam osmotrio lica sejhovih najblizih sljedbenika koji su bili obuceni u besprjekorno bijele kosulje. Poslije pozdravne ceremonije pojavio se sejh Ismail. Svi su odmah ustali i poceli da mu ljube ruke.

Njegov predstavnik mi je davao znak, pokazujuci da je to glavni sejh kojeg sam nestrpljivo cekao. Nisam bio previse uzbudjen, kao da sam ocekivao nesto drugo od ovoga sto sam sada posmatrao. Imao sam drugacije misljenje o njemu, jer su mi njegovi predstavnici toliko toga pohvalnog napricali.

 

Sada sam imao priliku da vidim covjeka cija je nadmenost djelovala na mene odbijajuce. Kada su me predstavili on me je toplo pozdravio i ponudio da sjednem sa njegove desne strane. Poslije vecere pocela je ritualna ceremonija kada sam opet bio predstavljen sejhu, ovog putada bih dao svoju zakletvu, poslije cega su mi svi cestilali i pozeljeli srecu. Kasnije sam uvidio da sam poznavao neke od prisutnih, pa sam to iskoristio da bih izrazio svoje neslaganje sa odgovorima koje je sejh davao na pitanja prisutnih.

 

Takvo ponasanje je izazvalo jako negodovanje kod nekih smatrajuci to nedostatkom odgoja, jer sejhovi stavovi nisu bili preispitivani od strane sljedbenika. Sejh je pokusao da smiri situaciju sluzeci se svojim smislom za humor: - Onaj ciji je pocetak iskricav zasija punim sjajem na kraju.

 

- Prisutni su ovo razumjeli kao dobro predskazanje poceli da mi cestitaju na tome. Sejh je bio mudar i iskusan covjek i da bi sprijecio moje iritirajuce upade, poce pricati ovu pricu: Jednog dana je jedan ucen covjek pohadao predavanj veoma poboznog alima. Alim mu rece da ode i da uzme abdest.

 

Kada se vratio ovaj mu opet rece isto. Pomisli da nije uze abdest ispravno, pa se vrati i uze ga ponovo. Kada se vratio i drugi put, alim mu ponovo rece: -Idi i uzmi abdest. Covjek poce da place govoreci:

 

-Ucitelju, ja sam se ocistio od svojih djela i znanja tako da mi nista nije ostalo osim onoga sto mi je Allah podario preko vasih ruku. Poslije toga ucitelj mu je rekao da sjedne. Shvatio sam da sam to bio ja na koga se odnosila ova prica. U to sam se uvjerio za vrijeme pauze koju nam je sejh dao kada su me i drugi posli kritikovati zbog mog ponasanja. Govorili su mi da treba da sutim u prisustvu sejha da moja djela ne bi bila ponistena, podrzavajuci svoje tvrdnje sa ajetom Kur'ana:

"O vi koji vjerujete! Ne povisujte svoj glas iznad Poslanikovog, i ne govorite s njim glasno kao sto izmedju sebe razgovarate, da ne bi ponistili svoja djela, a da to i ne primjetite". Kur'an 49:2

Tada sam shvatio svoja ogranicenja, pa sam poslusao dato upozorenja. Sejh me je zadrzao u svojoj blizini puna tri dana. Za to vrijeme sam ga mnogo pitao, ponekad samo da ispitam njegovo znanje. Sejh mi je rekao da Kur'an ima dva znacenja, jedno jasno i jedno skriveno.

 

Otvorio je svoj privatni sef da bi mi pokazao licni dokumenat koji je sadrzavao imena ucenih i poboznih ljudi povezujuci ga sa hazreti Alijom ibn Abi Talibom. Medju njima je bilo i ime Abu Hasana Sadilija. Sastanci koje je sejh odrzavao su bili duhovnog karaktera. Obicno bi pocinjali sejhovim ucenjem nekih ajeta iz Kur'ana, poslije kojih bi citao nekoliko stihova poezije, koji su bili praceni ucenjem i "zikrom" ljudi oko njega.

 

Ova poezija je govorila uglavnom o asketizmu, poboznosti i odricanju od ovog zivota i ocekivnju zivota poslije. Nakon zavrsetka ovog dijela, prvi covjek sa sejhove desne strane uci ono sto zna iz Kur'ana. Kada kaze "Sadakallahul Azim" (Allah je govorio istinu), sejh cita nekoliko drugih stihova poezije koje zajedno s njim recituje citav skup. Onda svaka osoba uci jedan Kur'anski ajet.

 

Uskoro zatim, ljudi se pocinju lagano naginjati lijevodesno u ritmu recitovanja dok sejh ne ustane, a za njim i citav skup koji formira jedan krug sa sejhom u sredini. Onda pocnu da uzvikuju 'Hu','Hu','Hu','Hu', dok se sejh okrece u sredini iduci od jednog do drugog poslije cega se tempo ubrzava i oni pocinju da skacu gore-dole uzvikivajuci u organizovanom, ali iritirajucem ritmu.

 

Poslije tog iscrpljujuceg rituala postepeno zavlada mir i sejh recituje zadnjih nekoliko stihova nakon cega mu ljudi pridju i poljube celo i ramena, a zatim svi posjedaju. Ucestvovao sam u tim ritualima bezvoljno i s odbojnoscu. Suprotstavljali su se mojim uvjerenju da se ne treba nista pridruzivati Allahu tj. ne treba se nikome predavati osim Allahu.

 

Polahko sam se odvojio u stranu i suze su mi navirale na oci od zalosti i razocarenja. Moja pamet se razilazila izmedju dva suprotna ucenja. Prvo je bila sufijska ideologija, po kojoj covjek prolazi kroz duhovno iskustvo zasnovano na osjecanju straha, asketizmu i priblizavanje Allahu kroz veoma religiozne ljude (velije). Drugo ucenje je bilo od wehabija, koje govori da je sve to iz prvog ucenja jedan pokusaj da se pridruzi partner Allahu (tj.,shirk) i da to Allah nece nikad oprostiti. Ako najveci Poslanik, Muhammed (s) ne moze pomoci niti se zauzeti, onda, kakva je vrijednost svih tih poboznih i svetih ljudi koji su dosli poslije njega. Sejh me je odredio kao svog predstavnika u Gafsi.

 

Uprkos visokoj poziciji nisam potpuno vjerovao u ispravnost njegovog ucenja. Cesto sam saosjecao sa sufi redovima misleci da bi ih trebao i dalje postovati zbog svih tih bogobojaznih i poboznih ljudi. Ponekad bih se s njima prepirao navodeci Kur'anski ajet: "I ne zovite drugog boga pored Allaha, nema boga osim Njega." Kur'an 28:88. Ako bi mi neko odgovorio ajetom:

 

"O vi koji vjerujete! Budite pazljivi u vasim duzostima prema Njemu i trazite nacin da Mu se priblizite." Kur'an 5:35

 

brzo bih mu odgovorio na nacin kako me je saudijsko-arabijska ulema ucila: "Najbolji nacin u priblizavanju Allahu je da se uradi dobro djelo". U svakom slucaju, bio sam prilicno zbunjen i uznemiren u tom periodu. S vremena na vrijeme, sejhovi sljedbenici bi dolazili u moju kucu gdje bi odrzavali el-imarah (jedna vrsta zikra). Komsije su se nelagodno osjecale zbog buke koju smo pravili, ali se nisu usudjivali zaliti direktno meni.

Za problem sam saznao preko svoje zene koja se druzila sa zenama iz komsiluka. Zatrazio sam od kolega da obavljaju zikr na nekom drugom mjestu. Kao razlog sam naveo svoje skoro putovanje koje bi trebalo trajati tri mjeseca. I tako sam se oprostio od familije i prijatelja, oslanjajuci se na Allaha i ne vjerujuci ni u koga osim Njega.