Razmatranje o Poslaniku (s.a.v.a.)

 

Drugo pitanje: Šta kažete o bezgriješnosti Božijeg Poslanika, s.a.v.a.?

Allah, dž.š., o svom Poslaniku Muhammedu, s.a.v.a., kaže: “Allah će te od ljudi štiti."Ma'ida, 67 “On ne govori po hiru svome, to je samo objava koja mu se obznanjuje.”Nadžm, 3 “Ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zabrani ostavite!”Hašr, 7 Ovi ajeti jasno ukazuju na Poslanikovu bezgriješnost u svim okolnostima. Vi kažete da Božiji Poslanik, s.a.v.a., je bio bezgriješan samo u prenošenju Objave Kur'ana.

 

U drugom slučaju, on je poput drugih ljudi, on griješi i čini pravo. Vi izvlačite dokaze za ovo iz njegovih grešaka iz raznih situacija na osnovu hadisa koje prenosite u vašim sahihima. Ako je to tako kako tvrdite, kakav je vaš dokaz koji bi bio u skladu s Božijom Knjigom i sunnetom?

 

Na osnovu vaših dokaza, tada privrženost Božijoj Knjizi i sunnetu ne da je garancije da će neko biti sačuvan od stranputice ako slijedi taj sunnet, jer cijeli Kur'an je pojašnjen i protumačen sunnetom Božijeg Poslanika. Koji su vaši dokazi da komentari i objašnjenja nisu u suprotnosti sa Božijom Knjigom?

 

Jedan od njih mi je rekao: “Božiji Poslanik se sigurno suprostavljao Kur'anu u mnogim propisima u skladu sa zahtijevima situacije.” A ja sam mu iznenaden rekao: “Citiraj mi jedan primjer toga oponiranja.” On je rekao: “Kur'an kaže: ‘Bludnika i bludnicu kaznite sa sto bičeva.’, dok je Božiji Poslanik naredio kamenovanje.” Rekoh mu: “Kamenovanje je za oženjene osobe (i udate) koji izvrše preljubu, dok je bičovanje za neženjene muškarce ili žene.”

On reče: “U Kur'anu se ne spominje oženjen ili neoženjen, pošto Allah, dž.š., to ne specificira, radije koristi termin ‘bludnik ili bludnica’, bez da to okvalifikuje.” Rekoh: “Tada, na osnovu ovog rezonovanja, znači da svako opće pravilo u Kur'anu je kontradiktno.

Da li tvrdiš da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., oponirao Kur'an u većini propisa?” On odgovori:

“Kur'an je jedino nepogrešiva stvar, jer Allah je zagarantovao njegovo čuvanje, a što se tiče Poslanika, s.a.v.a., on je čovjek i griješi i radi ispravno, upravo onako kako Kur'an za njega kaže: Reci: ‘Ja nisam ništa drugo do čovjek poput vas." 

 

Rekoh: “Zašto se ti moliš ujutro, u podne i popodne, uveče i noću, kada Kur'an koristi opću formualciju “molitva” bez naznake njenog posebnog vremena. On odgovori: “U Kur'anu se kaže: ‘Zaišta je molitva u propisano vrijeme za vjernika.’, a Poslanik, s.a.v.a., je objasnio termine molitve.” Upitah ga: “Kako to da vjeruješ Poslaniku kad određuje termine molitve, a sumnjaš u njegovu ispravanost kada je u pitanju propis o kamenovanju prijestupnika?”

 

On se maksimalno trudio da nađe novi kontradiktoran odgovor filozofirajući uprazno bez ikakvih logičkih i intelektualnih dokaza. Naprimjer, ne može niko sumnjati u vremena (termine) molitvi, zato što je Božiji Poslanik izvršavao molitvu (namaze) tokom cijelog svog života pet puta na dan. Međutim, mi ne možemo biti sigurni za kamenovanje pošto je to on činio samo jedanput ili dva puta u svom životu. Slično ovome on je tvrdio da Božiji Poslanik ne griješi kad mu Bog naređuje neku stvar.

 

Međutim, kad on sudi svojim rezonovanjem on nije pogrešiv. Sukladno s tim, ashabi bi Božijeg Poslanika pitali kad su tražili odgovor za nešto, je li to od njega ili od Boga? Ako bi on odgovorio da je to od Boga, oni bi ga poslušali bez ikakve rasprave, a ako bi kazao: “Ovo je od mene.”, oni bi se međusobno raspravljali i diskutovali s njim i savjetovali se, pa bi on prihvatao njihove savjete i mišljenja. Kur'an bi ponekad objavljivao ajete koji bi potvrđivao stavove i mišljenja nekih od ashaba koja su oponirali mišljenju Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Naprimjer, slučaj zarobljenika na Bedru i drugih sličnih događaja.”

 

Ja sam pokušao na najljepši način da ga nagovorim, ali bez ikakva uspijeha samo zato što su učenjaci ehli sunneta uvjereni u ovakve stavove.

 

Jer, njihovi Sahihi su puni takvih hadisa koji ruše nepogriješivost Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Tako proizilazi da je on za njih osoba niža u statusu, nego neki pobožnjak, vojskovođa ili neki sufijski šejh nekog tarikata. Neću pretjerati ako kažem, da je Poslanik, po njihovom rezonu, niži od statusa obične osobe.

Ako čitamo neke hadise u Sahihima ehlu sunneta, bit će nam potpuno jasno do kojeg stepena su se Umajadi infitrirali i uticali na mišljenja muslimana i to je ostalo živo do današnjeg dana kod ljudi. 

 

Ako pokušamo istražiti cilj za ovakva njihova djelovanja i njihove akte, stigli bismo do gorkog zaključka, da oni koji su upravljali muslimanima na čelu umajadske dinastije čiji glasni lider je bio Muavija ibn Ebu Sufijan, nisu vjerovali ni jednog dana (iskreno) da je Muhammed, s.a.v.a., bio poslat s Božijom porukom i da je on Božiji Poslanik. Bit će da su oni vjerovali da je on prorok koji je obmanuo ljude i dostigao kraljevstvo po cijenu srozavanja ljudi, uz pomoć onih robova koji su pomogli u njegovoj misiji. Ovo nije jedina pretpostavka, pošto neke pretpostavke mogu biti grijeh.

 

Kada čitamo historiska djela u namjeri da upoznamo karakter Muavije i onih oko njega i ono što je on činio u toku svoga života vladavine, sumnje postaju realnost i od njih se ne može pobjeći. Svima nam je poznato ko je bio Muavija, ko su mu bili otac i njegova mati Hinda! On je oslobođeni rob, sin oslobođenog roba koji je potrošio svoju mladost u društvu svoga oca, mobilišući vojsku u borbi protiv Poslanika, s.a.v.a., a time i Allaha, dž.š., u namjeri da spriječi njegovu misiju po svaku cijenu. I onda kada su mu svi planovi pali u vodu, kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., za razliku od njih došao do pobjede, oni se predaju i prihvaćaju islam bez iskrenog uvjerenja.

 

Ali Božiji Poslanik, s.a.v.a., blagodareći svojoj veličini, svom milosrđu prelazi preko njihovih djela i tretira ih kao slobodne ljude. A odmah, nakon smrti Božjijeg Poslanika, s.a.v.a., otac mu je htio potaknuti novu fitnu (smutnju) u namjeri da potpuno iskorijeni islam.

 

Tako je noću došao kod h. Alije potstičući ga na pobunu protiv Ebu Bekra i Omera. Obećavao je h. Aliji velike sume novca i jaku vojnu podršku, ali ga je h. Alija otjerao od sebe. Poslije toga, on je poput ranjena zmije, ostao u mržnji i preziru prema islamu, do kraja svoga života.

A kada je njegov rođak Osman preuzeo halifet, on je svo svoje nevjerstvo munafikluk ispoljio, govoreći:

“Djeco moja, poput lopte hilafet dajite jedni drugima, tako mi onog u koga se Ebu Sufjan kune, ne postoji ni Džennet ni Džehennem!”

(Tarih Taberi, svez. 10., str. 58.; Murudž al Zeheb, svez. 2., str. 343.)

 

Ibn Asakir u svom Tarihu od Enesa prenosi da je kazao:

“Kada je Ebu Sufjan oslijepio, jednog dana je ušao kod Osmana, dok je ovaj još bio halifa, i upitao: ‘Ovdje niko nije prisutan?’ ‘Ne.’, rečeno mu je. On reče: ‘Bože, uredi ovu stvar kao u doba džahilijjeta, povrati ovdje diktatorsku vlast i sva ove brda i doline stavi pod kontrolu porodice Benu Umejje.’” (Tezbib ibn Asaker, svez. 6., str. 409.)

 

To je bio Ebu Sufjan.