Pitanja i odgovori koja su neizostavna za svakog istraživača

 

 

Brojna pisma su stigla na moju adresu, u kojima su bila navedena važna pitanja koja pokazuju želju cjenjenih čitalaca za intenzivnijom istragom u cilju dosezanja istine. Na neka od njih sam odgovorio, a na neka nisam.

Nisam, ne zbog nezainteresovanosti već zbog toga što su odgovori na njih već dati u mojim knjigama: “Tako sam postao upućen” i “U društvu sa istinoljubivima”.

Za opće dobro ja ću ih objaviti s odgovorima u ovom poglavlju. Čitalac će, međutim, primjetiti da su neki događaji i hadisi već apsolvirani u nekoj od moje tri knjige. Ja ću to namjerno ponoviti, slijedeći tako primjer časnog Kur'ana koji neke događaje opetovano ponavlja da bi ostali u pamćenju vjernika, i da bi se njima više okoristili.

 

1. pitanje: Ako je Božiji poslanik znao za konflikte i raskole koji će pogoditi ummetu nakon njega zbog hilafeta, zašto on nije imenovao halifu?

Odgovor: On je izabrao svog nasljednika nakon hadžul-wida (oproštajnog hadža) i to je bio Ali ibn Ebi Talib. On je pozvo svoje ashabe da posvjedoče taj čin. On je znao da će ummet zanemariti to i da će se vratiti svojim stopama nazad.

 

2. pitanje: Kako to da niko od ashaba nije pitao Poslanika o nasljedstvu,kada su ga inače pitali svašta?

Odgovor: Pitali su ga i on im je odgovorio: Allah Uzvišeni je rekao: “O svemu odlučuje samo Allah!” (3/154) Oni su ga pitali da li imaju ikakav izbor u toj stvari?, i on im je rekao: “Vaši zaštitnici su samo Allah, Poslanik Njegov i vjernici koji dok obavljaju ruku  daju zekjat.” (5/56)

Oni su upitali i on je rekao: “Sigurno je to moj brat, moj nasljednik i moj halifa nakon mene.”

(Tarih Taberi; Ibn Asir, Tarih, “Poglavlje upozori svoje bliske rođake i svoju

porodicu”)

 

3. pitanje: Zašto su neki od ashaba izrazili svoje neslaganje s Božijim Poslanikom kada je on želio da im napiše oporuku koja bi ih spasila od zastranjenja, a umjesto toga oni su izjavili da on halucinira?

Odgovor: Neki ashabi su otišli protiv Poslanika kada je on želio da im napiše nešto što bih ih spasilo od skretanja, a oni su umjesto toga kazali da on halucinira zato što su znali da je on htio da izdiktira ime Alija ibn Taliba kao nasljednika u vodstvu. Jer, Božiji Poslanik im je to kazao ranije za vrijeme oprosnog hadža da ko god se obrati na Knjigu Božiju i Ehli-bejt neće nikada zalutati.

Oni su shvatili, stoga, da će sadržaj oporuke biti isti, jer je Ali bio glava Ehlibejta. Umjesto toga oni su optužili Poslanika da halucinira da bi skrenuli od bilježenja oporuke. Prepirka i spremanje nastaje prije nego što je sadržaj pisma izdiktiran. Da je prema tome Božiji Poslanik izdiktirao pismo u stanju halucinacije njegov sadržaj bi automatski bio ništavan i prosta logika je nalagala da se ono uopće ne napiše.

 

4.pitanje: Zašto on nije insistirao na pisanju oporuke naročito stoga što bi to spriječilo islamski ummet od zastranjenja?

Odgovor: Nije bilo u njegovoj moći da insistira na pisanju, jer sprečavanje od skretanja je bilo poništeno saglasnošću mnogih ashaba da Božiji Poslanik, s.a.v.a., halucinira. Ta bi oporuka, da je bila napisana, prije postala izvorom zastranjenja nego da uopce nije napisana. Da je Božiji Poslanik insistirao na pisanju dokumenta, poslije njegove smrti bi se podigle lažne tvrdnje i zahtjevi koji bi doveli u sumnju čak i Allahovu knjigu i njen tekst.

 

5. pitanje: Božiji Poslanik je dao usmenu oporuku koja se tiče tri stvari prije njegove smrti. Kako je moguće da je sadržaj dviju stvari došao do nas, a od one treće izgubljen?

Odgovor: Stvar je jasna, prva stvar u oporuci je izubljena i ona se ticala izbora h. Alija za nasljednika. Dalje, hilafet koji je došao poslije Poslanika zabranio je spominjanje sadržaja tog hadisa. Inače, razuman čovjek ne može povjerovati da bi Poslanik, s.a.v.a., mogao načiniti oporuku, a da to bude tek tako zaboravljeno, kako to izvješćuje Buharia.

 

6. pitanje: Da li je Poslanik znao vrijeme svoje smrti?

Odgovor: Nema sumnje da je on znao tačno vrijeme svoje smrti. Uistinu, On je znao za ovo prije oprosnog hadža. Kao rezultat ovoga on je svoj zadnji hadž i nazvao oprosni hadž i većina njegovih ashaba je znala za njegovu blisku smrt.

 

7. pitanje: Zašto je Poslanik, s.a.v.a., pripremio vojsku u koju je stavio ugledne muhadžire i ensarije i naredio im da krenu prema Mu'ti, u Palestini,dva dana prije svoje smrti?

Odgovor: Kada je Božiji Poslanik postao svjestan aspetaka koje su planirali Kurejšije i da su se oni dogovorili da nakon njega udalje Alija od hilafeta, on je odlučio da ih pošalje daleko, da ih udalji iz Medine u vrijeme svoje smrti kako bi se pitanje hilafeta riješilo prije nego bi se oni vratili. Poslije toga oni ne bi mogli psovesti svoje spletke. Nema drugog prihvatljivog objašnjenja za ovo osim u ovako neumoljivoj Usaminoj vojnoj ekspediciji, jer, inače, ne bi bilo mudro za Poslanika da isprazni glavni grad od vojske i oružane sile samo dva dana prije svoje smrti.

 

8. pitanje: Zašto Poslanik nije poslao Alija u Usaminu vojsku?

Odgovor: Zato što nije bila podesno za Poslanika da ode s ovog svijeta, a da nije izabrao halifu koji će voditi islamsku državu nakon njega i zbog toga on nije mogao poslati Alija s vojskom koja je sačinjavala ugledne muhadžire i ensarije poput Ebu Bekra, Omera, Osmana, Abdurahmana ibn Avfa. Ovaj pametan plan je smišljen da Ali direktno postane halifa nakon smrti Poslanika, s.a.v.a., jer oni koje Božiji Poslanik nije poslao s vojskom nisu žudjeli za hilafetom, niti su ga mrzili ni obmanjivali.

 

9. pitanje: Zašto je on izabrao na čelo vojske golobradog mladića koji je

imao samo 17 godina?

Odgovor: Kada su oni koji su bili zavidni h. Aliju tražili izliku da ga odbace našli su je u tome da je on mlad, a kurejševićki uglednici koji su imali 60-tak godina nisu mogli podnijeti Alija koji je jedva prešao 30 godina, zato im je Poslanik odredio Usamu ibn Zejda potpuno golobradog sa 17 godina, a osim toga on je bio sin oslobođenog roba. To je trebalo da im spusti glave i razbije njihov ego.

Osim toga on im je htio pokazati, a i svim muslimanima poslije, da vjernici moraju slušati Poslanika, prihvatiti sve što on zapovjedi i preporuči makar se to kosilo sa njihovim unutarnjim željama, ovo sve ukoliko žele da budu istinski vjernici.

Ko je Usama ibn Zejd u poređenju s Ali ibn Ebi Talibom zapovjednikom pravovjernih, vođom svih nasljednika, vratima grada znanja Poslanikova, pobjedonosni lav Božiji i Muhammedov Harun?

To je, međutim, rezultiralo njihovom ljutnjom s Poslanikovim postavljanjem i izborom Usame nad svima njima. Oni su ustanovili greške u njegovom liderstvu i odbacili da krenu sa njim naprijed, ostajući iza njega. Ne zaboravimo da su ovo bili lukavi ljudi za koje Kur'an kaže: “I oni lukavstva svoja pletu, a Allah zna za  lukavstva njihova, samo što lukavstva njihova ne mogu brda pokrenuti.”(14:46)

 

10. pitanje: Zašto je Poslanik, s.a.v.a., ljut na one koji su ostali iza Usame, da ih čak je prokleo?

Odgovor: Njegova ljutnja se intenzivirala kada je saznao da su oni našli mahane u njegovom izboru Usame. Ovo omalovažavanje bilo je usmjereno prema njemu, a ne prema Usami. On je shvatio njegov nedostatak vjere i iskrenositi prema Allahu i Poslaniku. Ovo je, također pokazalo da su oni odlučni da sprovedu svoju strategiju pa makar po bilo koju cijenu.

Na to je on uputio svoje posljednje prokletstvo na disidente, tako da oni njihovi sljedbenici i svi muslimani mogu razumjeti da je stvar stigla svom konačnom ishodu; i tako su uništeni oni koji su uništeni nakon jasnih znakova, a tako su spašeni oni koji su spašeni nakon jasnih znakova koji su im došli.

 

11. pitanje: Da li je dozvoljeno proklinjanje muslimana, naročito onda kad to dolazi od Poslanika, s.a.v.a.?

Odgovor: Ako je nečiji islam sveden samo na izgovaranje dva šehadeta:

“Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed njegov Poslanik”,a da se poslije toga ne pokori Allahu i Poslaniku, ne prihvati njegove naredbe, onda je njegovo proklinjanje dozvoljeno. U časom Kur'anu ima puno ajeta koji to potvrđuju.

Allah kaže: “One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju. (2:159)

Ako Allah proklinje one koji skrivaju istinu, šta mislite o onima koji rade protiv istine i trude se da je ponište?

 

12. pitanje: Da li je Božiji Poslanik izabrao Ebu Bekra da predvodi ljude na namazu?

Odgovor: Iz studije o kontradiktornim predajama mi razumijemo da Božiji Poslanik nije izabrao Ebu Bekra. U protivnom, kako onda razuman čovjek može povjerovati da je on naredio da predvodi ljude u molitvi, a da ga je u isto vrijeme uvrstio u Usaminu vojsku i učinio Usamu njegovim zapovjednikom i imamom u namazu? Kako on može njega izabrati imamom u Medini kada on nije u njoj? Historija svjedoči činjenicu da on nije bio u Medini kada je Božiji Poslanik umro. Ustanovljena činjenica u skladu s nekim historičarima od kojih su Ibn Abi'l-Hadid je da je h. Ali korio Aišu da je poslala po svog oca da predvodi ljude na molitvi i da je Božiji Poslanik čuvši za ovo postao ljut i rekao joj: “Vi (žene) ste poput žena Jusufovih.” On se tada uputio u džamiju, uklonuo Ebu Bekra i predvodio “izvanrednu molitvu”,tako da ne preostane nikakav argument za one poslije njega.

 

13. pitanje: Zašto se Omer ibn Hattab kune da Allahov Poslanik, s.a.v.a., nije umro i da će ubiti svakoga ko kaže da je on umro, i zašto nije prestao sve dok ga Ebu Bekr nije umirio?

Odgovor: Omer je prijetio da će ubiti svakoga ko bi pokušao da govori o smrti Poslanika, s.a.v.a., izazivajući sumnju i ostavljajući ljude u dilemama da oni ne bi kompletirali svoju prisegu i zavjet Aliju i da dobije na vremenu dok predvodnici spletkarenja ne stignu u Medinu. Oni su se dogovorili da preuzmu vlast, ali još nisu bili stigli u Medinu. On je odlučio da ode prije njih i da odigra ulogu luđaka koji toliko žali da je isukao sablju i prijetio ljudima.

Nema sumnje da je on spriječio ljude da uđu u sobu Poslanikovu da se uvjere u stvarnost. U protivnom, zašto niko nije smio da uđe osim Ebu Bekra? Kada je stigao, on je ušao, otkrio svoje lice i kazao: “Ko god obožava Muhammeda, Muhammed je posigurno mrtav. Ko god obožava Allaha,uistinu Allah je sveznajući i nikada ne umre.”

Nužno je ovdje dotaći se i Ebu Bekra. Da li je Ebu Bekr vjerovao da postoji  ijedan musliman koji je obožavao Muhammeda? Posigurno ne!

Prije će biti da su njegove riječi bile figurativnog karaktera koji su imale za cilj da umanje i pogode Benu Hašim uopćeno i Ali ibn Ebu Taliba posebno,jer su oni gajili ponos naspram drugih Arapa potome što je Muhammed,Poslanik Božiji od njih, i da su oni njegovi i pripadnici njegove sire porodice i da su najzasluzniji među ljudima.

Ovo je također bio onaj isti slogan kojeg je Omer ibn Hattab uzviknuo na dan tragičnog utorka: “Dovoljna nam je Knjiga Allahova.” Njegov jezik je podrazumjevao: “Mi nemamo više potrebu za Muhammedom, njegova misija je definitivno gotova”, i to je tačno.

To je ono što je Ebu Bekr potvrdio svojim riječima: “Ko god je obožavao Muhammeda, Muhammed je uistinu mrtav.” Time je mislio: O vi koji ste imali prednost nad nama u pogledu Muhammedu, vratite se nazad danas,jer njegovo vrijeme je istekao, Knjiga Allahova nam je dovoljna jer Allah je uvijek živuci i nikada ne umire.

Mora se primjetiti da su Ali i Benu Hašim znali više istine o Poslaniku nego drugi i da su iskazivali više respekta i poštovanja za njega i sprovođenju njegovih zapovjedi.

Oslobođeni robovi i oni koji nisu od Kurejšija među ashabima uglavnom su

ih slijedili u ovome, kada bi Božiji Poslanik pljunuo na zemlju, oni bi se utrkivali da natrljaju svoje lice tom pljuvačkom. Oni bi se također natjecali ko će prigrabiti ostatke vode koja bi štrcala sa njegovog tijela i kose dok bi uzimao abdest.

Svi su ovi siromašni i tlačeni ljudi bili sljedbenici i simpatizeri h. Alije još od doba Poslanika i on im je dao ime “moje šiije” (moja stranka).

(El-Dural Mensur fi Tefsirul Ma'thur, Dželaludin Sujuti, sura el-Bajina. )

Na drugoj strani Omer ibn Hattab i neki od ashaba uglednika iz Kurejša su

često rasparavljali o propisima Poslanikovim. Polemisali su s njim i bili mu neposlušni. Ustvari oni su se distancirali od njegovih postupaka.

(Sahih Buhari, svez. 3., str. 114., “Knjiga o nasilju”, “Poglavlje o učešću u 

uputi” )

Omer je posjekao drvo “bejul-ridvan” zato što su neki pojedinci ponosili njime. Vehabije su učinili isto to u njihovoj zemlji zbrisavši sve relikvije i ostatke Božijeg Poslanika. Oni nisu poštedjeli čak ni kuću u kojoj je on rođen. Oni sada pokušavaju, ulažući pri tome sav trud i novac, spriječiti muslimane od obilježavanja njegovog rođendana i slanja salavata i selama njemu. A neki od njihovih prostaka su čak upućivanje selama i salavata na njega nazvali širkom.

 

14. pitanje: Zašto su se Ensarije sastali tajno u Sakifi od Beni Saide?

Odgovor: Kada su Ensarije spoznale kakve spletke spremaju Kurejšije da preuzmu vlast i da eliminišu Alija od hilafeta, oni su se sabrali zajedno, po smrti Poslanika, u željeli da stvar hilafeta razriješe među sobom tako da halifa bude iza njih. Jer ako su lideri Kurejšija muhadžira koji su bili međusobno bliski i bliski Poslanikovom porodičnom stablu i ako su oni htjeli dokinuti svoju privrženost Aliju, tada su se Ensarije sjetili da su oni zaslužni za širenje islama, jer je to prije svega rezultat oštrica njihovih sablji. I da nije bilo međusobne konkurencije dva najmoćnija esnarijska plemena Evs i Hazredž, Ebu Bekr i Omer ne bi našli priliku da uzmu hilafet od njih, niti da ih natjeraju na poslušnost sebi.

 

15. pitanje: Zašto su Ebu Bekr, Omer i Ebu Ubejde požurili na Sakifu i time iznenadili Ensarije? Odgovor: Kada su muhadžiri uglednici Kurejšija stali uhoditi pokret Ensara i pratiti što se događa u tom pokretu, jedan od njih oslobođeni rob Ebu Huzejfa Salim, odjurio je Ebu Bekru, Omeru, Ubejdi i informisao ih o tajnom sastanku Ensarija. Oni su se hitro uputili na Sekifu s ciljem da anuliraju planove i odlike Ensarija i da ih tako iznenade.

 

16. pitanje: Zašto je Omer svo vrijeme puta do Sakife smišljao dijalog kojim će razoružati Ensarije? Odgovor: Nema sumnje da se Omer ibn Hattab plašio reperkusija akcije Ensarija kao što se bojao da se oni također neće moći distancirati od Alija. Ovo bi izazvalo propast sviju njih i svega što je isplanirano.

Svi njihovi napori bili bi uzaludni i njihov borbeni duh bio bi srušen, sve to nakon što su spriječili samog Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i nakon što su osujetili njihov plan za hilafet. Zbog takvog ishoda Omer je svo vrijeme do Sakife vježbao šta da im kaže i da dobije njihovu saglasnost.

 

17. pitanje: Zašto su muhadžiri pobjedili Ensarije i prepustili hilafet Ebu Bekru? Odgovor: Ima nekoliko faktora koji su imali ulogu u porazu Ensarija. Enasarije su u biti bili podjeljeni na 2 plemena, obadva su se natjecala za liderstvo još od vremena džahilijeta. Njihova borba je splasnula dolaskom Božijeg Poslanika u njihovu sredinu. Sada kada je Poslanik bio mrtav i kada je njegova zajednica htjela da uzurpira hilafet od Bogom određene osobe, Avs se digao pod vodstvom Sad ibn Ubada.

Međutim, Bašir ibn Sad lider Hazredža je bio zavidan svome amidžiću. On je bio siguran da neće preuzeti hilafet sve dok je Sad ibn Ubade prisutan. On je zbog toga odbio pravo esnarija na ovu poziciju i naspram jedinstvenih muhadžira izrazio spremnost da igra ulogu istinoljubivog savjetnika.

Ebu Bekr je također podstaknuo u njima zov džahilijeta dodirnuvši im osjetljivi plemenski živac riječima: “Ako hilafet padne u ruke Avsu, Hazredž nikada neće biti zadovoljan, ako dopadne ruku Hazredža Avs nikada neće biti zadovoljan.” Potom im je ponudio da podjele vlast: “Mi smo vođe, vi ste ministri, i mi nikada nećemo nametati svoja mišljenja vama.”

Potom je lukavo odigrao ulogu povjerljivog savjetnika ummeta eliminišući sebe i pokazujući svoju nepogodnost za hilafetom riječima: “Izaberite koga hoćete od ova dva čovjeka. tj. Omera i Ubejdea.” Ovaj potez je efikasan i dobro odigran. Oba, Omer i Ubejde, su kazali: “Nije u redu da mi prethodimo tebe kada si ti bio taj koji je prvi prihvatio islam, ti si bio Poslanikov drug u pećini, zato pruži svoju ruku.” Prvi koji je dao prisegu bio je Bešir ibn Sad, vođa hazredža. Svi ostali su se izredali s izuzetkom Sad ibn Ubadea.

 

18. pitanje: Zašto je Sad ibn Ubade odbio dati svoju prisegu i zašto mu je Omer prijetio smrću?

Odgovor: Kada su ensarije pohrlili da daju prisegu Ebu Bekru da time mogli steći slavu i halifinu prisnost, Sad ibn Ubede je odbio dati prisegu i u tome je nastojao odvratiti i svoje pleme, ali je bio nemoćan zbog svoje bolesti i njegov glas se nije mogao čuti. U to je Omer povikao: “Ubijte ga, on stvara razdor!” Tako da korijeni mogu biti eliminisani i da se niko više ne može odlučiti na odbijanje prisege, jer to bi moglo uništiti muslimane i moglo bi uzrokovati cijepanje ummeta.

 

19. pitanje: Zašto su oni prijetili da će zapaliti kuću h. Fatime?

Odgovor: Veliki broj ashaba koji su se uzdržavali od davanja prisege Ebu Bekru našao se u kući Ali ibn Ebi Taliba. Da Omer nije ubrzao stvar i opkolio kuću suhim drvima i da nije zaprijetio paljevinom kuće stvar bi eskalirala i ummet bi se podijelio na dva dijela: Ebu Bekrove i Alijeve. Ali Omer ništa nije prepustio slučaju.

Onima u kući je zaprijetio: “Vi ćete izaći vani i dati prisegu ili ću zapaliti kuću sa svima onima koji su u njoj.” On je pod tim mislio na h. Alija i Fatimu kćerku Poslanikovu. Sa ovim riječima niko se nije dao namamiti da promjeni stav i da dâ svoj pristanak, jer je za sve njih svetost h. Fatime prvakinje svih žena u Džennetu i njenog muža h. Alije bila veća od bilo čije prisege.

 

20. pitanje: Zašto se Ebu Sufjan u početku opirao i prijetio, a poslije potpuno umirio? Odgovor: Kada se Ebu Sufjan vratio u Medinu nakon smrti Poslanika, s.a.v.a., , bio je poslan da sakuplja zekjat. Kada je čuo za izbor Ebu Bekra iznenadio se, a onda je odjurio u kuću h. Alija. On ga je podstrekivao da se pobuni i da krene u rat protiv novouspostavljene vlasti, obećajući mu novac i ljudstvo. 'Ali ga je, međutim, odbio znajući njegove namjere.

Kada su Ebu Bekr i Omer saznali za ovo otišli su Ebu Sufjanu i ponudili mu sav novac kojeg je on sakupio dajući mu obećanje u participaciji vlasti, izborom njegova sina za namjesnika Sirije. Ebu Sufjan se zadovoljio sa ovim i nije više ništa govorio protiv njih. Oni su tada izabrali Jezida ibn Abi Sufjana za namjesnika Sirije (Šama). Kada je on umro, izabrali su ponovo njegova brata Muaviju ibn Abi Sufjana omogućivši time da preotme kasnije cijeli hilafet.

 

21. pitanje: Da li je Imam Ali pristao na realnost i da li im je dao svoju prisegu? Odgovor: Nikada h. Ali nije bio zadovoljan sa realnim stanjem i on nije šutio. On je raspravljao sa njima i odbijao da im da svoj bej'at. Ibn Kutujbe prenosi u svojoj historiji da im je Ali rekao: “Tako mi Allaha! Ja vam nikada neću dati prisegu, jer vi bi ste trebali meni dati prisegu.” On je izašao sa svojom ženom h. Fatimom na skupštinu ensarija.

Oni su se izvinjavali govoreći da ih je Ebu Bekr pretekao. Buhari prenosi da je h. Ali nije dao prisegu za života h. Fatime. Kada je ona umrla, ljudi su počeli da se okreću od njega, pa je on tako postao prisiljen da dâ prisegu Ebu Bekru. Fatima je živjela još šest mjeseci nakon smrti Poslanika.

Pitanje je sada, da li je Fatima umrla bez davanja prisege a znamo da je njen otac kazao: “Ko umre a ne bude dao prisegu Imamu svog vremena umire smrću džahila?” Da li je Ali znao da će nadživjeti Ebu Bekra i odgoditi davanje svoje prisege za šest mjeseci. Ali uistinu nikada nije ostao šuteći, uvijek bi spominjao nasilje i uzurpiranje njegovih prava. Za ovo je dovoljan dokaz ono što je on kazao u svojoj dobro znanoj hutbi šekšekijja.

 

22. pitanje: Zašto su oni provocirali i ljutili h. Fatimu kada su imali potrebu za pomirenjem?

Odgovor: Oni su smišljeno provocirali h. Fatimu uzimajući njenu zemlju i negirajući njeno nasljeđe od njenog oca Resulullaha. Oni su, također, odbili priznati sve njene zahtijeve da bi joj umanjili autoritet i uticaj među narodom, tako da joj svijet nakon svega toga ne bi vjerovao.

Izbor za hilafet nije imao bitan uticaj jer kako su se sami ensarije pravdali, da je došao prvi h. Ali oni bi njemu dali prisegu (koju su već ujagmili dati prisegu Ebu Bekru).

Zbog ovog se i njena ljutnja pojačavala prema Ebu Bekru i Omeru toliko da je ona počela da moli protiv njih u svakoj svojoj molitvi. Ona je, također, ostavila testament svome mužu da ne dozvoli ni jednom od njih da dođu i prisustvuju njenoj dženazi, i da je ukloni od pogleda lica na koje je ona bila ljuta.

Oni su joj, također, pravili poteškoće s nastojanjem da u njenim očima prikažu da je h. Ali za njih još niži nego što je ona (kći Poslanikova) prvakinja svih žena u Džennetu. Ona za koju je Allah, dž.š., obećao da će On biti ljut na onoga na koga ona bude ljuta i da će On biti zadovoljan s onim s kime ona bude zadovoljna. Nije ništa preostalo Aliju osim šutnje i prihvaćanja.

 

23. pitanje: Zašto su uglednici zajednice ostali po strani od Usamine vojne eskpedicije?

Odgovor: Kada je stvar odlučena u vezi Ebu Bekra i kada je on postao halifom muslimana (zahvaljujući Omerovim naporima usprkos protivljenju nekih muslimana), Ebu Bekr je zamolio Usamu da mu oslobodi Omera ibn Hattaba od pohoda, kako bi mu pomogao oko uređenja i uspostave hilafeta.

Ovo je učinio zato što sam nije imao dovoljno snage i hrabrosti, pa mu je trebao neko ko je bio dovoljno hrabar da se suprotstavi Božijem Poslaniku. Nisu oni vodili računa niti brinuli za Allahovo i Poslanikovo prokletvo na one koji su izostali iza Usamove vojne eskpedicije, a čije je ljudstvo sam Božiji Poslanik, s.a.v.a., izabrao. Nema nikakve sumnje da su spletkaroši u ovoj stvari, ostali iza ekspedicije da bi mogli sprovesti i finansirati svoje planove i udariti svoje temelje.

 

24. pitanje: Zašto je Imam Ali bio distanciran od svih funkcija i položaju u vlasti i zašto ga nisu uključili ni u što?

Odgovor: Oni su se okrenuli mnogim od onih koji su bili oslobođeni nakon osvajanja Meke, dali im pozicije u svojoj vlasti i uključili ih u upravljanje. Između njih su birali guvernere i namjesnike za svaku pokrajinu i svaki dio arapskog poluotoka i islamske države.

Među njima su bili Velid ibn Ukba, Mervan ibn Hakem, Muavija i Jezid (dva sina Ebu Sufjana), Amr ibn As, Mugira ibn Suba, Ebu Hurejre i nekoliko drugih ashaba koji su zadavali bol srcu Božijeg Poslanika i koji su se distancirali od Ali ibn Ebi Taliba napuštajući ga i ostavljajući ga u kućnom pritvoru, ne uključujući ga ni u što se ticalo vlasti gotovo 25 godina, a sve to s ciljem da umanje njegov autoritet, lik i dijelo kod ljudi i da tako odbiju ljude od njega.

A ljudi su robovi dunjaluka, oni teže prema vladarima, slavi i bogatstvu. Dok h. Ali za to vrijeme nije mogao naći dnevni hljeb izuzev u onome što je stekao svojim rukama i znojem.

Ljudi su ga se klonili i izbjegavali ga, a on bi ostao u samoći svoga dana tokom cijele vladavine Ebu Bekra, Omera, Osmana. Svako je nastojao da ga degradira da ugasi njegovo svijetlo i da sakrije njegove vrline i kvalitete, jer on nije imao sklonosti ka dunjaluku, što bi privuklo ljude njemu.

 

25. pitanje: Zašto su oni krenuli u borbu protiv onih koji su odbili dati zekjat, usprkos Poslanikove zabrane toga?

Odgovor: Neki od ashaba koji su bili prisutni pri davanju prisege Imamu Aliju na Gadir Humu, kada su se vratili s oprosnog hadža odbili su dati zekjat Ebu Bekru, jer oni nisu prisustvovali smrti Poslanikovoj, niti događajima koji su usljedili nakon nje, kada je hilafet preotet od Alija, i to zato što oni nisu živili u Medini. Nema sumnje, da su vijesti o tome da je Fatima ljuta na njih da se sa njima prepirala, i da je h. Ali odbio dati svoju prisegu, stigle do njih.

Zbog svega ovoga oni su odbijali dati zekjat Ebu Bekru, dok se stvari ne razjasne za njih. Odavde, Ebu Bekr, Omer i aparatura vlasti se odlučuju da pošalju na njih vojsku pod vodstvom Halida ibn Velida, koji je za njih bio ubitačna sablja. Halid je skršio njihovu pobunu, umirio njihovo protivljenje, pobio njihove muškarce, a žene i djecu učinio robljem, tako da to bude lekcija za svakoga ko bi se usudio da ne posluša ili da izazove državne autoritete.

 

26. pitanje: Zašto su oni spriječili zapisivanje i prenošenje hadisa Božijeg Poslanika? Odgovor: Od prvih dana oni su spriječavali prenošenje hadisa ne samo zato što su u njima sadržane činjenice o Poslanikovom naimenovanju h. Alija za halifu i što su istaknute Alijeve vrline i prednosti iznad svih drugih ashaba, već i zato što je njihovo postupanje često bilo u suprotnosti sa mnogim hadisima. Ovi njihovi lični postupci i akti su doveli do uspostave stubova nove državne strukture.

 

27. pitanje: Da li je Ebu Bekr bio sposoban da nosi ogrtač hilafeta? Odgovor: Ebu Bekr nije bio sposoban da predvodi hilafet da nije imao podršku u Omeru ibn Hattabu i nekim lukavim prvacima iz Benu Umeje. Historija svjedoči da je Ebu Bekr uvijek bio podložan mišljenjima Omera ibn Hattaba, koji je u stvari u doba Ebu Bekra bio stvarni vođa.

Dokaz za to leži u događaju koji se tiče onih čija je srca trebalo pridobiti. Oni su došli Ebu Bekru u početku njegova hilafeta i on im je dao pismo (za njihovo sljedovanje) i uputio ih Omeru koji je kontrolisao državnu blagajnu. Omer je poderao pismo i otjerao ih. Oni su se vratili Ebu Bekru pitajući ga: “Da li si ti halifa ili on?” On je odgovorio: “On je, inšallah.”

Slično ovome Ebu Bekr je bio dodjelio komad zemlje Ujajna ibn Hisnu i Akra ibn Habisu, kada je Omer pročitao dokument (od Ebu Bekra) popljuvao ga je i poništio. Ova dva čovjeka su se vratili Ebu Bekru kazali su: “Mi ne znamo jesi li ti halifa ili Omer?” On je odgovorio: “Prije će biti da je Omer.” Kada je Omer došao Ebu Bekru ljut na njega uputio mu je oštre prijekore zbog davanja zemlje. Ebu Bekr mu je na to kazao: “Nisam li ti je rekao da si snažniji od mene u ovoj stvari, ali si me preovladao!” (Askelani, Kitab Isaba fi Ma'rifa el-Sahaba; Ibn Abi'l-Hadid, Šarh Nahdžul Belage, svez. 12., str. 108. )

Buhari prenosi u svom Sahihu da je Omer podsticao ljude da daju prisegu Ebu Bekru govoreći im: “Zaista je Ebu Bekr drug Poslanikov, jedan od dvojice (iz pećine). On je najbolji musliman koji će voditi vašu stvar, zato idite i dajte mu prisegu. Enes ibn Malik je kazao: “Čuo sam Omera kako tog dana kaže Ebu Bekru: ‘Popni se na mimber!’ Čuvši ovo Ebu Bekr se ispeo gore i svijet mu je dao svoju prisegu.”

 

28. pitanje: Zašto je Ebu Bekr prihvatio hilafet i potom ga dao Omeru pred svoju smrt?

Odgovor: Zato što je Omer odigrao ključnu ulogu u distanciranju Alija od hilafeta, prvo s oštrim oponiranjem Poslaniku, potom ubjeđujući ensarije da daju svoju prisegu Ebu Bekru i napokon ga je prijetnjama, grubošćcu, kao što je prijetnja h. Fatimi, nametnuo svijetu.

I zbog svega ovoga, on je bio realni i stvarni halifa, kako smo to upravo pojasnili, i njegova riječ je bila zadnja riječ. Nema nikakve sumnje da je on bio među najpametnijim i najlukavijim arapima i znao je da ashabi shodno njegovoj grubosti i oštrini ne bi dali njemu prisegu, zato je on promovisao Ebu Bekra koji je bio mehak i blag u karakteru i koji je osim toga, bio najraniji preobraćenik u vjeri od njih, a i njegova kćerka Aiša je bila probojna žena sposobna da se nosi s teškoćama i da mjenja i prilagođava uslove.

On je, također, znao sa sigurnošću da je Ebu Bekr pod njegovom kontrolom i da će biti njemu podložan u svemu što on bude želio. Da će Ebu Bekr predati Omeru hilafet nije bila tajna za mnoge ashabe, i prije nego što je on napisao u svoj testament. Imam Ali mu je kazao još prvog dana: “On je danas pomuzao mlijeko od kojeg će pola biti za tebe. Ojačaj njegov položaj danas, sve će ti to biti vraćeno sutra.” Jedan drugi je kazao Omeru nakon što je donio još neotvoren dokument u kojem ga je Ebu Bekr naimenovao za halifu: “Ja znam šta je u njemu. Ti si njega učinio halifom prvi puta, i on je tebe učinio halifom sada.” Tako je Ebu Bekrovo poklanjanje hilafeta bio poznato većini ljudi.

Jer, u toku svog života on bi priznavao ispred svih ljudi da je Omer snažniji od njega u stvari hilafeta i stoga nije bilo nikakvo čudo, odnosno bilo je za očekivati što će hilafet pripasti Omeru nakon njegove smrti. Pored ovih činjenicama tvrdnje ehli sunneta ostaju bez utemljenja da je izbor halife stvar konsultacija (šure), je tako nešto nije postajalo u izboru Ebu Bekra i Omera, niti su ova dvojica mislili o tome. Ako je Božiji Poslanik, s.a.v.a., umro i prepustio stvar dogovaranju, kako to oni tvrde, tada je Ebu Bekr bio prvi koji je dokinuo taj princip uručjući hilafet u ruke Omer ibn Hattabu (pred svoju smrt) bez konstultovanja sa bilo kime. Još uvjek nalazimo ehli sunnet da sa velikim ponosom zastupa uvjerenje da je hilafet ništavan bez principa šure. Oni se još ismijavaju sa stavom šiija da je pitanje hilafeta bila stvar određena od Boga i Poslanika i da nije stvar šure.

Čućete mnoge od njih kako kritikuju ovu stvar kao novotariju unesenu u islam od Perzijanaca, koji su vjerovali u prenos vlasti Božanskim određenjem. Vrlo često ehli sunnet citira ajet: “I dogovarajte se u vašim poslovima.”, i kažu da je ovo objavljeno specijalno radi hilafeta. U tom slučaju mi imamo pravo reći da su Ebu Bekr i Omer kontrirali ovome.

 

29. pitanje: Zašto je Abdurahman ibn Avf nakon smrti Omera Alijevu nominaciju za hilafet uslovio slijeđenjem sunneta dvojice prethodnika Ebu Bekra i Omera? Odgovor: U svom preferiranju dunjaluka nad Ahiretom Abdurahman ibn Avf je postao odlučujući fator koji će diktirati tok zbivanja u ummetu nakon Omera. On je izabrao za njih koga je htio, a gurnuo je u stranu koga je htio. Sve je to, međutim, Omerov scenario koji je više preferirao svoje pretpostavke nego mišljenje ostalih ashaba. Abdurahman ibn Avf je bio posljednji među ovim velikim arapskom lukavcima, i nema nikakve sumnje da je on bio saučesnik u velikim spletkama i igrama oko hilafeta, što se na kraju izrodilo u skretanju hilafeta s kolosijeka Božanske volje na kolosjek ličnog nepotizma. Čak i Buhari priznaje da se Abdurahman ibn Avf plašio nečega u Aliju (Buhari Sahih, svez. 8., str. 123., “Poglavlje o tome kako su ljudi dali prisegu vjernosti Imamu”, “Knjiga o zakonima”) i bilo je prirodno da će on raditi protiv Alija da ga udalji što dalje od hilafeta.

Abdurahman ibn Avf je dobro znao kao i njegovi kompanjoni da h. Ali neće prihvatiti idžtihade Ebu Bekra i Omera koji su mjenjali kur'anske i sunnetske propise, jer je dobro znao da se Ali cijeli svoj život borio protiv toga. I kada je postavio uslov sljeđenje dvojice prethodnika znao je da Ali neće obmanjivati i lagati i da nikada neće prihvatiti taj uslov. Znao je također da će njegov punacc Osman rado prihvatiti taj uslov i da će društvo spletkaroša iz Kurejšija prihvatiti Osmana kao poželjnu varijantu.

 

30. pitanje: Imali ikakva spomena u hadisima o dvanest Imama među ehli sunnetom?

Odgovor: Muslim, Buharija i svi sakupljači hadisa od ehli sunneta su prenijeli hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.: “Ova vjera će ostati očuvana do Sudnjeg dana sve dok je među vam 12 osoba halifa i svi će oni biti iz Kurejšija.” (Buhari Sahih, svez. 8., str. 127.; Muslim Sahih, svez. 6., str. 3.)

 

Ovaj hadis je ostao teška zagonetka, za koju nema odgovora među ehli sunnom vel džema'atom i niko od njih nije mogao izračunati taj broj halifa osim prve četvorice halifa i kasnijeg Omera Abdul Aziza, dakle ukupno 5. Ostalih sedam se ne mogu nabrojati.

Ostalo im je ili da priznaju imamet h. Alija i njegovih potomaka Ehli-bejta, kako to tvrde imamije šiije, ili da odbace hadise iz svojih Sahiha kao netačne i lažne.

Ja bih dodao da ovaj hadis koji se specijalno tiče Kurejšija u startu poništava princip šure o kojoj oni govore. To je stoga, što se slobodan i demokratski izbor ne mogu pomiriti s činjenicom da se porijeklo halifa ograničava na jedno specifično pleme. Dok se demokratija i slobodni izbor tiče svake indivdue i svakog plemana bilo ono arapskog ili nearapskog porijekla.

Ovo su brzi koncizni odgovori koji čitaocu mogu pojasniti neke činjenice oko kojih on ima u svojoj glavi dvojbi i dilema. O ovome on može naći više detalja u historiskim knjigama kao i i u moje prve dvije knjige “Tako sam postao upućen” i “Sa iskrenima”. Na tragaocu za istinom je da se obrati pouzdanim izvorima, da sebe posveti istini, da prosije predaje i historijske događaje kroz sito i rešeto da bi otkrio istinu zaodjevenu u odjeću laži, da razotkrije tu odjeću i da potom sagleda istinu u njenom pravom ruhu.