Omer ibn Hattab oponira Knjizi Allahovoj sa svojim ličnim zaključcima

 

Historija Omera, drugog halife, je ispunjeno njegovim ličnim idžtihadom koji se suprostavlja jasnom tekstu Kur'ana i čistog sunneta Poslanikovog. Ehli sunnet, međutim, tome pristupa kao nečemu posebno dragocjenim i vrijednim, kao što ga i posebno poštuju.

 

Cilj nekih među njima je traženje isprike za njega i njegova odbrana, što se ne može opravdati ni sa stanovištva logike niti razuma. Kako se može neko ko se očigledno suprostavlja Poslanikovom sunnetu i ko oponira Božijoj Knjizi, tretirati kao da primjenjuje idžtihad?

 

Allah kaže: “Kada Allah i Posalnik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Posalnika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” (33:36)

 

Uzvišeni Stvoritelj kaže:

“Oni koji ne sude po onome što je Allah objavio, su nevjernici, i oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio su doista nasilnici i oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, su pokvarenjaci.” (5:44/45/47)

 

U “Knjizi o privrženosti Kur'anu i sunnetu” u “Poglavlju o onome što je spomenuto u vezi s kritikom valjanih mišljenja, nastalih analogijom, djelovanju i govoru o stvarima o kojima se nema znanja”, Buharij prenosi da je Božiji Poslanik rekao:

 

“Allah neće direkno oduzeti znanje nakon što ga je podario. On će ga, međutim, oduzeti posredno umiranjem ljudi sa znanjem, pa će ostati samo neznalice koji će riješenja vjerskih pitanja davati po sopstvenim mišljenjima, pa će tako zavesti sebe, a onda i druge.” (Sahih Buhari, svez. 8., str. 148.)

 

Slično tome, u istoj knjizi, Buhari izvješćuje u svom Sahihu u sljedećem poglavlju: “Kada bi Božiji Poslanik bio upitan o nečemu o čemu nije došla objava, rekao bi: ‘Ja ne znam.’, ili ne bi odgovorio dok mu ne bi došla objava. On nije govorio na bazi svog vlasititog mišljenja ili analogije u duhu Allahovih riječi: ‘U skladu s onim što ti je Allah pokazao." (Sahih Buhari, svez. 8., str. 148. )

 

Učenjaci, i stari i novi, rekli su jednu stvar:

“Ko god bude iznosio svoj vlastiti sud, (bez utemeljena na čvrstim dokazima u Kur'anu, op.pr.) tretira se kao nevjernik.”, i ovo se može razumjeti iz jasnih ajeta i riječi Poslanikovih, s.a.v.a. Kako i zašto se ovo pravilo zaboravlja kada je u pitanju Omer ibn Hattab, neki od ashaba ili neki od Imama od četiri mezheba?!

 

Zaista lična interpretacija čak i kada je u kontradikciji sa Allahovim odredbama, po njihovom mišljenju, ako je pogrešna zaslužuje jednu nagradu, a dvije nagrade ako je ispravna. Neko bi mogao reći da je ovo dobra stvar jer eto i šiije i sunnije su se napokon našli na istom, kada je u pitanju spomenuti hadis. Rekao bih da je to tačno, ali se razlikuju u pogledu idžtihada.

 

Šijje pribjegavaju idžtihadu samo onda kada ništa nije objavljeno po tom pitanju od Allaha i Njegova Poslanika, za razliku od ehli sunneta koji se ne pridržava ovog pravila. Sljedeći u tome primjer halifa i cijenjenih prethodnika (selefa) oni ne vide nikakve štete u idžtihadu čak i pored postojanja jasnog teksta (Objave ili hadisa). Sejid Šerifudin Musavi prenosi u svojoj knjizi “Nass vel idžtihad” preko 100 primjera u kojima su ashabi, a naročito trojica halifa, svojim idžtihadom kontrirali Kur'anu i sunnetu. Istraživači mogu proučiti tu Knjigu.

 

Kad je riječ o ovoj temi, nužno je spomenuti neke primjere u kojima je Omer oponirao jasnim tekstovima. Možda je to bilo zbog njegovog nepoznavanja tekstova, iako se zna da onaj ko nema uvida u ono šta je zabranjeno, a šta je dozvoljeno ne smije davati šeriatska riješenja, po svom mišljenju.

 

Uzvišeni Allah kaže: “I ne govorite neistine jezicima svojim: ‘Ovo je dopušteno, a ovo je zabranjeno’, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine - neće uspjeti.” (16:116)

 

Neznalica stoga ne može uzeti polozaj halife i voditi ummet. Allah kaže:

”Da li je onaj koji upućuje dostojniji da se slijedi ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Šta vam je, kako rasuđujete?!” (10:35)

 

Moguće je, također, da je Omer poznavao tekstove, ali on se i pored toga oslanjao na ono što su diktirale trenutne okolnosti. Ehli sunnet ne smatra ovo kufrom ili devijacijom; isto kao što smatraju da je to bilo stoga što on nije poznavao ni jednu osobu u svom vremenu koja bi poznavala rečene propise.

 

Ova odbrana je bez osnove jer je on znao da je Imam Ali potpuni poznavalac Kur'anskih sadržaja i sunneta. U protivnom ne bi u mnogo slučajeva tražio Alijevu uputu, kao što je sâm više puta rekao: “Da nije bilo Alija, Omer bi propao.” Ono čemu se ja čudim je zašto on nije tražio Alijevu uputu u svim stvarima u kojima je prosuđivao po svom mišljenju iako je znao da griješi?

 

Ja vjerujem da će se nepistrasni muslimani složiti o ovome jer ovakav oblik idžtihada je pokvario vjeru kao i vjerska pravila, uzrokujući među učenim u ummetu raskole i njihovo cijepanje na razne sekete i škole mišljenja. Iz ovoga su se, dakle, proširila sporenja i oponiranja, neuspjesi i nestanak islamske duhovnosti materijano i duhovno razdvajanje ummeta.

 

Možemo samo zamisliti da su Omer i Ebu Bekr preuzevši prijesto islamskog hilafeta, gurnuvši u stranu h. Alija, sakupili i sačuvali sunnet u posebnim knjigama, oni bi unatoč prvom grijehu islamskom ummetu učinili veliku uslugu. Tada se ne bi desilo da se uvode stvari iz vana u sunnet i tada bi Kur'ani sunnet bili kompaktibilni, bili bi jedna narod i jedna nacija. Međutim, danas vidimo sve te podjele.

 

Ovo je stoga što je hadis bio sakupljen, potom spaljivan, da bi se zabranilo čak i njegovo usmeno prenošenje. Bila je to velika tragedija i katastrofa. Nema moći osim Allaha, Najvećeg i Najmoćnijeg. Evo nekoliko primjera koji jasno pokazuju da je Omer pribjegavao ličnom prosuđivanju suprostavaljajući se traženju utočišta u Kur'anu: 1. Kur'an naređuje:

“ako ste džunubi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite.” (5:6)

 

Dobro je poznato kao je Božiji Poslanik učio ashabe kroz sunnet kako da se uzme tejemmum, ovo je bilo čak i u prisustvu Omera samog. U “Knjizi o tejemmumu” u poglavlju naslovljenom “Čista zemlja je sredstvo čišćenja muslimana u odsustvu vode”, Buhari u svom Sahihu prenosi sljedeći hadis preko Imrana: “Bili smo na putovanju s Poslanikom, s.a.v.a. Ratovali smo do zadnjih časova noći, a onda smo se ulogorili.

 

Nije bilo slađeg logorovanja za putnika od ovog. Nismo se budili dok se sunce nije pojavilo. Prvi koji je ustao bio je taj i taj potom taj i taj - njihova imena su bila Ebu Radža, drugog se ne sjeća, treći je bio Avf, a četvrti Omer ibn Hattab. Kada je Poslanik, s.a.v.a., zaspao niko ga nije probudio dok se sam nije probudio.

 

Ovo je bilo stoga što mi nismo znali šta se njemu događalo u snu. Kada se Omer probudio, i shvatio šta je snašlo ljude a pošto je bio poletan čovjek uzviknuo je tekbir tako glasno da je probudio Poslanika, s.a.v.a. Kada se on probudio ljudi su mu se žalili na to što ih je snašlo.

A on je kazao: ‘Nema dobra ni štete na ovom mjestu idemo odavde.’ Oni su krenuli, nedaleko odatle ih je zaustavio i zatražio vode, uzeo je abdest, proučen je ezan i on je predvodio molitvu. Nakon što je završio s namazom vidio je čovjeka koji se izdvojio i koji nije obavio namaz sa skupinom. Rekao mu je: ‘Šta te spriječilo da nisi obavio namaz s ljudima?’ Odgovorio je: ‘Ja sam nečist, a nije bilo vode.’ A Poslanik mu reče: ‘Tada uzmi tejemum zemljom to ti je dovoljno." (Sahih Buhari, svez. 1., str. 88. )

 

Međutim, Omer je kasnije za svog hilafeta izdao propis protivan Knjizi Božijoj i sunnetu Poslanikovim riječima: “Ko god ne nađe vode ne smije klanjati.” Ovo je bilo njegovo mišljenje koje je zabilježeno od većine hadiskih učenjaka. U svezku 1., u svom Sahihu u “Poglavlju o tejemmumu”, Muslim prenosi da je čovjek došao Omeru i kazao: “Postao sam nečist i ne mogu naći vode.”

On mu reče: “Onda ne klanjaj.”

Na što je Ammar kazao: “Zar se nesjećaš o vođo pravovjernih, kada smo ti i ja bili na putovanju s Poslanikom. Oba smo postali džunubi i nismo mogli naći vode. Ti nisi klanjao dok sam se ja povaljao u prašinu i obavio molitvu. Božiji Poslanik je poslije kazao: ‘Dovoljno ti je da dodirneš dlanovima zemlju i potareš svoje lice i svoje ruke.’ Omer reče: ‘Boj se Allaha, o Ammare.’ Potom je rekao: ‘Ako ti ne želiš, ja to neću više spominjati." (Sahih Buhari, svez. 1., str. 87. )

 

Slava neka je Allahu! Omer ne samo da se nije zadovoljio suprostavaljanju Kur'anu i sunnetu Poslanikovom, već je čak nastojao da spriječi i ashabe u oponiranju njegovom vlastitom sudu. Ammar je bio prinuđen da umiri Omera izjavom: “Ukoliko ti ne želiš ja to neću više spominjati.”

 

Kako ja neću biti unazađen s ovakvim idžtihadom, suprostavaljanjem i tvrdoglavošću zasnovanim na ličnom mišljenju, unatoč svjedočenju ashaba o jasnom tekstu? Omer se nije dao urazumiti i nešto uvjeriti, i tvrdoglavo je ustrajavao na svom mišljenju sve do svoje smrti. Njegov stil je djelovao na mnoge ashabe koji su rezonovali stvari njegovom logikom. Tako su oni ponekad preferirali svoje mišljenje nad mišljenjem Poslanika Božijeg, s.a.v.a.

 

Muslim prenosi u “Knjizi o čišćenju” u “Poglavlju o tejemmumu”, u svez. 1., str. 192., od Sakika koji je kazao: “Mi smo sjedili s Abdullahom i Ebu Musaom, kada ovaj drugi reče: "O Ebu Abdurahman, šta misliš o čovjeku koji se odžunubi i ne nađe vode cijeli mjesec? Šta će on s namazom?’ Abdullah odgovori: ‘On ne bi uzimao tejemmum čak i kada ne bi našao vode cijeli mjesec.’

Ebu Musa reče: ‘Da im je to bilo dozvoljeno tako, kako je u ovom ajetu, oni bi tražili da uzimaju tejemmum čak i pored hladne vode.’ Tada mu Abu Musa odgovori: ‘Ne čuh li ti šta je kazao Ammar?

Kazao je: ‘Božiji Poslanik me posalo na put i ja sam postao džunub i nisam mogao naći vode, pa sam se izvaljao u prašini kao životinja. Kada sam sreo Poslanika i to mu kazao, rekao mi je: ‘Bilo ti je dovoljno da dlanovima ruku dotakneš zemlju ovako.’ Potom je on udario dlanovima po zemlji jedanput i potrao desnu ruku lijevom rukom, potom pozadinu svojih ruku i lice.’ Abdullah reče: ‘Nisi li i sam rekao da Omer nije bio ubijeđen Ammarovom pričom?"

(Sahih Buhari, svez. 1., str. 91., “Poglavlje o tejemmumu sa jednim udarom o prašinu”)

 

Ako prostudiramo ovu predaju koja je autentično prenesena i od Buharije i od Muslima, u oba Sahiha, razumijemo koliko su bili uticajni Omerovi pogledi među većinom ashaba. Iz ovoga mi, također, shvatamo stepen neslaganja u propisima vjere kao i nivo erozije i međusobnih kontradiktornosti u predajama. Možda je upravo ovo ono što je vodilo Umejadske i Abesidske vladare da devalviraju islamske vjerozakone, ne dajući nikakav značaj njihovoj kontradiktornosti i dozvoljavajući kontradiktorna pravila o jednoj stvari.

 

To je kao kada bi se reklo Ebu Hanifi, Maliku, Ahmedu, i Šafiji:

“Recite što god hoćete po svom vlastitom sudu, jer je i vaš prvak Imam Omer govorio što god je htio umjesto Kur'ana i sunneta.Onda nema ni na vas ni nikakve kritike u tome, jer vi ste samo sljedbenici sljedbenika, vi niste inovatori.”

(Sahih Buhari, svez. 5., str. 158., Knjiga tefsirul- Kur'an”, “Poglavalje o njegovim riječima: ‘Trošite na Allahovom putu.)

 

Ono što je još čudnije da sve ovo što je rekao Abdullah ibn Mesud Ebu Musa: “Ne uzimaj tejemmum čak i da ne nađeš vode mjesec dana.”, kako je to prihvatio Abdullah ibn Mesud, koji je bio jedan od najistaknutijih ashaba i stvarno smatrao da onaj ko bude nečist i ne mogne naći vode mjesec dana, treba napustiti namaz ne uzimajući tejemmum. I onda Ebu Musa pokušava da ga ubjedi učenjem časnog ajeta, objavljenog specijalno u ovu svrhu u suri Maida, no Abdullah ibn Mesud pribjegava sljedećem rezonovanju:

“Kada bi im se dozvolio tejemmum ovim ajetom, onda bi pribjegavali tejemmumu čak i pored hladne voda.” Koliko su pribjegavali vlastitom idžithadu čak i kada je trebalo kur'anski tekst tumačiti kako se njima prohtije. Žalosno je to što se oni brinu da će ummetu time biti olakšano, a Allah, dž.š., u Kur'anu kaže: “Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža.” (2:185)

Ovaj jadničak kaže: “Da je tejemmum dozvoljen njima ovim ajetom, oni bi pribjegavali tejemmumu čak i tada kada im je voda hladna.” Da li je on sebe stavio u poziciju prenosioca Allahove poruke (tj. Njegova Poslanika). Da li se to on više brine i sekira za stanje vjernika nego njihov Stvoritelj i Skrbnik?

 

Nakon ovoga je nastojao uvjeriti ga kako je to riješeno sunnetom Poslanikovim prenoseći mu slučaj sa Ammarom i tejemmumom, ali je to ovaj odbio riječima da to nije bilo uvjerljivo za Omera. Iz ovoga saznajemo da su Omerovi pogledi i mišljenja bili uvjerljiviji dokaz za neke ashabe nego hadisi i kur'anski ajeti, jer eto Omerovo poimanje istih je značilo vrhovni kriterij u određivanju autentičnosti sadržaja hadisa i kur'anskih ajeta, pa čak ako to protuvriječi riječima i djelima Poslanika, s.a.v.a.

 

Kao rezultat toga, mi vidimo kako djela i postupci mnogih ljudi protuvriječe Kur'anu i sunnetu kada su u pitanju haram i halal. Ovo je rezultat, također, Omerovog idžithada i koji se suprostavalja tekstu, a koji postaje mezheb koji se slijedi.

 

Kada su neki odmetnici poslije shvatili da su hadisi koje je bilo zabranjeno širiti u Omerovo vrijeme i koji su se suprostavljali Omerovom mezhebu i pale zahvaljući onim čestitim učenjacima koji su došli kasnije i koji nisu htijeli prihvatiti sljeđenje Omerovog mezheba naslijepo, ugledali svjetlo dana, oni su tada krenuli u fabrikovanje novih hadisa koji bi poduprli mezheb Ebu Hafse.

 

Neki od primjera za izričite Omerove umotvorine su: zabrana mut'a braka, uvođenje teravih namaza... I sve je to poduprto inoviranim hadisima koji su ostali do dana današnjeg i koji su razlog razmimoilaženja islamskog ummeta.

 

Ovo će ostati tako sve dok oni koji brane Omera budu tvrdoglavo ustrajavali na Omerovu mišljenju samo zato što je on Omer i dok ne budu imali želje da istražuju istinu i ne budu spremni kazati Omeru: “Pogriješio si Omere, namaz nije zaboravljen ako nema vode! Ima ajet o tejemummu u Kur'anu ima hadisa koji spominju tejemmum u svakoj knjizi iz sunneta Poslanikova.

 

Tvoje neznanje ovoga ti ne daje pravo za uzimanje kormila hilafeta i vodstva nad ummetom A tvoje znanje toga (dokaza iz Kur'ana i sunneta), a postupanje suprotno tome vodi te u nevjerstvo. “Kada Allah i Njegov Poslanik nešto odluče onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da postupaju po svome (da prihvataju ono što im se sviđa iz toga da odbacuju ono što im se ne sviđa), a ti kao vjernik si bolje upoznat od mene da ko god odbije poslušnost Allahu i Poslaniku da ga to vodi na stramputicu.” Allah kaže: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako!” (9:60)

 

Poznata je dobro praksa Poslanikova kako je on poseban udio zekjata određivao za one koje treba pridobiti, a to je upravo ono što im je Allah namjenio i učinio obaveznim. Međutim, Omer ibn Hattab je poništio ovu nužnu stimulaciju za one čija srca treba pridobiti i time presudio protiv teksta Kur'ana, govoreći: “Mi nemamo potrebe za vama (tj.onima koji još nisu u vjeri).

 

Allah je dovoljno ojačao islam i nema potrebe za vama.” On je doista dokinuo ovaj propis u toku hilafeta Ebu Bekra. Kada su mu ljudi čija srca treba pridobiti došli, kao što je to bio običaj u vrijeme Božijeg Poslanika, Ebu Bekr im je napisao pismo kojim im dozvoljava da odu kod Omera, da im da njihovo sljedovanje.

 

Kada su stigli Omeru on je pocijepao Ebu Bekrovo pismo i kazao: “Mi nemamo potrebu za vama. Allah je ojačao islam i ne treba vas, ako primite islam biće dobro, a ako ne primite sablja će suditi između vas i nas.” Našto su se oni vratili Ebu Bekru i kazali mu: “Da li si ti halifa ili on?” On odgovori: “Možda on, ako to Allah bude htio” Tako je Ebu Bekr sam opozvao ono što je napisao u pismu svom prijatelju Omeru.

(El-Dževhari el-Nejjira fi fikhul Hanefi, svez. 1., str. 164.)

 

Iznenađujuća je stvar da ćete ih i danas naći kako brane Omera na temelju ovoga i drže to njegovom vrlinom i odlikom. Među ovima su i šejh Muhammed (poznat kao el-Davalibi), jer on u svojoj knjizi “Usulul Fikh” tvrdi: “Možda je Omerov idžtihad, za slučaj onih koje treba pridobiti darovima, bio sučeljen kur'anskom tekstu. Premda je kur'anski tekst još uvijek bio važeći (nije degradiran), Omer je svoj propis prilagodio novonastalim okolnostima.”

 

Nadalje, on brani Omera tvrdeći da je on gledao u razlog i smisao teksta Kur'ana, a ne u njegovo izvanjsko značenje..., i tako nastavlja do kraja, iznoseći stvari koje zdrav razum ne može pojmiti. Mi, međutim, prihvatamo njegovo priznanje da je Omer izmjenio kur'anske propise kao rezultat svog umovanja, da se propisi mogu mjenjati shodno prilikama i vremenima.

 

Međutim, mi odbijamo njegovo mišljenje da je Omer gledao prevashodno u smisao teksta, a ne u njegovo doslovno značenje. Umjesto toga mi kažemo njemu da se tekst Kur'ana i sunneta ne mjenja protokom vremena.

 

Kur'an eksplicitno tvrdi da čak ni Poslanik, s.a.v.a., nema pravo nikakve promjene u odnosu na tekst. Allah, dž.š., kaže:

 

“A kad im se kazuju ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: ‘Donesi ti kakav drugi Kur’an ili ga izmijeni!’ - Reci: ‘Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim - ako budem neposlušan svome Gospodaru - patnje na Velikom danu.’” (10:15)

 

I čisti sunnet Poslanikov kaže: “Ono što je Muhammed označio halalom je halal, i ono što je označio haramom je haram do Dana velikog.” Međutim, prema tvrdnji el-Dawalilija i onih koji ga podržavaju i slijede u vezi idžtihada, zakonske regulative se mjenjaju shodno promjenama vremena, pa tako, po njemu, nema nikakvog problema mjenjati Allahove propise sa ljudskim propisima, ako su te izmjene direktno odgovaraju ljudskim potrebama.

 

Posigurno, ovo je usmjereno protiv Allahova suda. Među njima su neki muslimanski vladari koji kažu: “Prekinite svoj post da bi ste bili jači i snažniji od vašeg neprijatelja. Nema potrebe postiti u ovom vremenu u kojem se borimo protiv zaostalosti, siromaštva i neznanja.Post nas sprečava u produkciji.”

 

Oni zabranjuju poligamiju zato što je to “kršenje i zloupotreba” prava žene. Ima i onih koji smatraju da je žena u vrijeme Muhammeda, s.a.v.a., tretirana kao “kap urina”, ali mi smo je sada emancipovali i dali joj njena puna prava.” Gornja izjava, jednog predsjednika muslimanske drzave može se protumačiti da je on gledao samo u smislu teksta, a ne u njegovo spoljašnje-literarno značenje. Logika ovog predsjednika je slična logici po kojoj je Omer rezonovao kad je predsjednik kazao: “Potrebno je sada izjednačiti udio u nasljedstvu muškaraca i žene, jer je Allah dao muškarcu 2 dijela u vrijeme kada je on opskrbljivao porodicu dok je žena bila neaktivna.

 

Međutim danas zbog zadivljujućeg pregalaštva, žena također potpomaže izdržavanju porodice.” On je čak citirao slučaj svoje žene koja je toliko pomogla svom bratu da je zahvaljujuci tome on postao ministar. On (predsjednik) dopušta bludničenje i kaže da je to svačije osobno pravo, svakog ko je dospio punoljetnost samo pod uslovom da to nije rezultat prinude ili profesionalnog zanimanja. On je tako otvorio centar za zbrinjavanje vanbračne djece tvrdeći da je milosrdan čin prema toj dijeci, koja su ranije sahranjivanja živa zbog straha od neimaštine ili zbog razočarenja njihovih roditelja.

 

Čudna stvar da je se baš takav predsjednik divio ličnosti Omera ibn Hattaba spominjući ga s posebnim poštovanjem u nekoliko prilika. Jednom prilikom je kazao da Omer ne snosi odgovornost, živ ili mrtav, za svoj idžtihad, već da će on (el-Dawalibi) snositi odgovornost, živ ili mrtav.

 

Drugi put, svjestan da bi muslimani mogli odbaciti njegova tumačenja, kaže: “Omer je bio među prvima i najvećima u njegovom vremenu koji su prakticirali idžtihad. Zašto onda ja ne bi danas sprovodio idžtihad danas u moderna vremena, jer Omer je bio lider nacije, a ja sam također lider nacije.” Još čudnije je da kako ovaj naročiti lider nacije spominje Muhammeda, s.a.v.a.

 

Iz njegova govora da se nazrijeti ironija i sprdnja. Kazao je tako u jednom svom govoru da Muhammed, s.a.v.a., nije priznao elementarnu geografiju ističući to kroz hadis: “Tražite znanje pa makar, i u Kini.”, smatrajući da je Kina najudaljenija tačka u Globusu i da Muhammed nije mogao ni zamisliti da će svijet toliko uznapredovati da će avioni letjeti u zraku.

 

Možete samo zamisliti šta bi ovaj uobraženko kazao da mu je neko kazao za uranium, potsium, nuklearne nauke, i laserska oružja? Ja lično ne krivim ovog jadnička koji nije ništa razumio iz Allahove Knjige i sunneta Njegova Poslanika, a našao se iznenada da upravlja jednom zemljom u ime islama, pa makar to bilo kroz njegovo izrugivanje i kroz slijeđenje zapadne civlizacije. Želio je da načini svoju zemlju poput napredne evropske zemlje sa svojom koncepcijom napretka.

 

Tako je samo slijedio mnoge muslimanske predsjednike i kraljeve dobijajući pomoć, pohvale i nagrade sa Zapada. Čak su mu dali titulu “velikog mudžahida”. Ja ga još ne kritikujem za ono što je novo uveo jer to nije ništa neobično. Iz svake čaše se može onoliko izliti koliko je naljeveno u nju. Ako bih nekoga trebao kritikovati, to bi bili Ebu Bekr, Omer i Osman koji su otvorili vrata ovakvog idžtihada, a kojeg su Umajadski i Abasidski vladari samo usavršili. Proteklo je sedam stoljeća u težnju i želji da se temeljne istine islama prebrišu, pa se doguralo dotle da jedan vođa, Imam muslimana izriče hutbu u kojoj se ismijava s Poslanikom, s.a.v.a., i niko mu na to ne prigovari iz vana ni iznutra.

 

Ovo je ono što ja kažem nekima od braće iz islamskog pokreta: “Ako danas odbijete aktuelne vladare zato što ne slijede izvorne tekstove, onda morate također da odbijete i one koji su prvi otpočeli s novotarijama kroz svoje idžtihade, ukoliko ste objektivni i uistinu želite da slijedite istinu.” Ali, oni me ne prihvataju, radije me kritikuju kako se usuđujem porediti aktuelne vladare s pravovjernim halifama?

 

Moj odgovor je nedvojben, današnji vladari, samo su neminovan odraz i rezultat postupaka i djelovanja onih u historiji. Pitam ih: “Da li su muslimani od smrti Muhammeda, s.a.v.a., do danas bili u pravom smislu slobodni?” Oni odgovaraju: “Vi šiije ste oni koji napadaju i blate ashabe, i ako dođe dan kada moć bude u vašim rukama, mi ćemo vas spaliti.”

 

Ja kažem: “Allah vam nikada neće dopustiti da vidite taj dan.” Allah, dž.š., kaže: “Razvod braka je dozvoljen dva puta nakon čega mora doći do uspostave harmonične veze ili do razvoda na lijep način.

Nije vam dovoljno da išta uzimate nazad od vaših žena izuzev ako se obadvoje bojite da se nećete moći držati u granicama od Allaha propisanim. Tada nema prijekora nijedan od njih ako ona da nešto radi njenog otkupa. Ovo su granice Allahove i ne prekoračujte ih. A oni koje prelaze granice Allahove su nevaljalci. Ako je opet pusti, onda se ne može vratiti što se neće za drugog muža udati.

Pa ako je ovaj pusti, onda njima dvoma nije grijeh da se jedno drugom vrate, ako misle da će Allahove propise izvršavati; to su Allahove odredbe, On ih objašnjava, ljudima koji žele da znaju.” ( 2:29-30)

 

Sunnet časnog Poslanika je nedvojbeno pojasnio da takva žena nije zabranjena čovjeku osim nakon tri razvoda. Nakon toga ona više nije dozvoljena njemi, osim nakon što se uda za drugog čovjeka, i sa njim razvede.

 

Tek tada je moguće da je između drugih kandidata zaprosi njen privi muž. Ona tada može da prihvati ponudu ili da je odbije. Omer ibn Hattab je, međutim, kao i u mnogim drugim pitanjima, prekršio Božije granice, izmjenio Božiji propis sa svojim vlasitim sudom objavivši da samo jedan stvarni razvod se postiže sa tri izjave, žena tada postaje nezakonita mužu.

 

On je ponovo, tako, kontrirao Kur'anu i Poslanikovom sunnetu. U “Knjizi o razvodu” u “Poglavlju o tri razvoda”, Muslim izvješćuje preko Ibn Abassa da je: Trostruki razvod braka u vrijeme Poslanika, s.a.v.a., Ebu Bekra i dvije godine hilafeta Omera ibn Hattaba priznat kao jedan razvod, tada je Omer ibn Hattab kazao: "Čovjeku se žuri u postizanju nečega dok se od njeg traži da bude strpljiv. Mi ćemo im to olakšati. Tako je učinio.”

 

Za Boga, kako je to čudno da halifa može mjenjati Allahov sud u prisustvu ashaba i da se oni slože s njime u svemu što on učini i kaže. Niko mu nije protuvriječio niti upitao za bilo što. Još nas navode oni siromasi da povjerujemo da je jedan od ashaba rekao Omeru: “Tako nam Allaha, ako primjetimo kod tebe ikakvo skretanje mi ćemo ustati protiv tebe s našim sabljama.”

 

Ovo je lažna kovanica smišljena s ciljem da nas obmane kako je halifa cijenio slobodu i demokratiju. Historija, međutim, sve to glatko pobija iznošenjem svega onoga što se dogodilo, pa tako njihove tvrdnje i riječi nemaju nikakva značaja ako su djela u potpunoj oprečenosti s time. Ili oni, pak, misle da je skretanje svojstveno Kur'anu i sunnetu pa je Omer bio taj koji ih je ispravio i dotjerao, kod Allaha tražimo utočište od ovakvih ludosti.

 

Ja sam bio u Kafsi, gdje sam često davao savjet onima koje su svoje jadne žene razvodili tako što bi tri puta izgovarali zaredom u jednom dahu: “Ti si mi haram, ti si mi haram, ti si mi haram.”

 

Radovali bi se kada bi im objasnio ispravne Božije propise u koje halife nisu petljale svoje prste. A oni koji su za sebe tvrdili da su učeni plašili su ih govoreći im da je kod šiija sve halal. Sjećam se jednog od njih koji je polemisao sa mnom na pristojan način, rekao mi je: “Ako su naše pravovjerne halife poput Omera mjenjali Božije propise, a drugi ashabi bili saglasni sa njima, zašto nas pravovjerni vođa h. Ali nije spriječio našeg vođu Omera?

 

Odgovorio sam mu s odgovorom samog Alija kada su ga Kurejšije oklevetale da je on hrabar čovjek ali da ne zna vođenje rata. On im je tada kazao:

“Neka ih Allah blagoslovi! Ja li iko od njih vatreniji u ratu i iskusniji u njemu od mene? Krenuo sam u njego još u dvadesetim godinama. I ovdje sam! Prešao sam šezdesetu. Ali onaj kojem se ne pokorava ne može uspješno voditi rat.” (Staza rječitosti, govor 27.)

 

Da li je iko od muslimana bio poslušan h. Aliju osim njegovih pristalica (šiija), koji su vjerovali u njegov imamet? On je oponirao Omeru po pitanju mut'a braka i po pitanju bida'ata teravih namaza, i on je negodovao protiv svakog pravila i propisa kojeg su Ebu Bekr, Omer i Osman promjenili. Ali njegovi stavovi su bili prihvaćani samo kod njegovih pristalica.

Ostali muslimani bi pokretali pobune i ratove protiv njega, proklinjali ga i činili sve da ga eliminišu i da izbrišu sjećanje na njega. Nema jačeg dokaza za ovo od njegovog oponiranja i herojskog stava naspram Abdurahman ibn Avfa kada ga je ovaj pozvao i potom nominovao za halifu nakon smrti Omera, pripisujući mu, između ostalog, da ima da slijedi put dvojice prethodnika Ebu Bekra i Omera.

 

Alija to odbio slijedećim riječima: “Ja ću suditi samo Allahovom Knjigom i sunnetom Poslanikovim.”

 

Zbog ovoga oni su ga odbili, a izabrali Osmana ibn Affana, koji je pristao da upravlja na osnovu sunneta prve dvojice halifa. Kada Ali nije ništa mogao učiniti protiv Ebu Bekra i Omera dok su oni bili mrtvi, šta je onda mogao učiniti dok su bili živi?

 

Tako danas imamo sitaciju da je ehli sunnet vel džema'at odbio da nakon smrti Poslanika slijedi kapiju grada znanja, onoga ko je bio najučeniji poslije Poslanika, koji je zapamtio cijeli Kur'an i sunnet Poslanikov i umjesto njega prihvatio da slijedi Malika, Ebu Hanifu, Šafiju i Hanbela.

 

Oni su ih imitirali u svim stvarima vjere od molitve do bračnih ugovora. Ni u čemu se nisu obratili na h. Alija. Njihovi Imami hadisa Buharija i Muslim učinili su iste stvari u pogledu hadisa.

 

Naći ćete ih da su prenijeli na stotine hadisa od Ebu Hurejre, Ibni Omera, El-Akra'a, El-A'radža i drugih bliskih i dalekih, a samo nekoliko hadisa od Imama Alija, koje su stvari pripisane njemu i u kojima se devalvira dignitet Ehli-bejta. Oni nisu zadovoljni s njima (Ehli-bejtom), a svakog njihovog iskrenog sljedbenika (šiiju) etiketiraju kao nevjernika. Nazivaju in imenima poput “rafidije” (otpadnici) i drugim pogrdnim nazivima.

 

Istina je, međutim, da je jedini grijeh Alijevih sljedbenika privrženost h. Aliju koji je bio sklonjen i izolovan u vrijeme prve trojice halifa. Osim toga on je bio proklinjan i zbog njega se ratovalo u vrijeme Umajada i Abasida.

Bilo ko, ko ima znanja iz historije shvatiće ove jasne istine i činjenice i razumjeće koliko je spletkarenja i borbi protiv Alija bilo motivisano unutarnjim zlim pobudama protiv njega i njegove porodice i njegovih pristalica.