Omer ibn Hattab je bio i oštriji nego njegov prijatelj u pogledu prikupljanja hadisa

 

Vidjeli smo dakle Ebu Bekrov pristup hadisu i način sprečavanja njihova prikupljanja koji je išao čak dotle da je on lično zapalio svih 500 hadisa do kojih je došao, da se njihov nauk ne bi proširio među ashabima i muslimanima, a koji su s druge strane bili žedni znanja iz Poslanikova sunneta.

 

Kada je Omer došao do hilafeta oprukom Ebu Bekra, on je nastavio istu politiku, ali je on shodno svojoj hirovitoj prirodi bio srazmjerno oštriji prema prikupljanju hadisa. On ne samo da je zabranjivao i spriječavao prikupljanje i kompilovanje hadisa nego je pribjegavao zastrašivanju, prijetnjama, udaranju pa čak i zatvaranju u kućni pritvor. Ibn Madže u svom Sunenu u “poglavlju koji se tiče respekta prema hadisu”, prenosi preko Karza ibn Ka'ba:

 

“Omer ibn Hattab nas je poslao u Kufu i pratio idući u stopu za nama do planinskih prolaza.

Potom je kazao: ‘Znate li što sam vas pratio?’ Karza je rekao: ‘Mi smo kazali: ‘Radi prava koje se pridaje prijateljima i ensarijama!’’ Omer je kazao: ‘Ne to je prevashodno zbog onoga što želim da vam kažem i vi ćete se sjećati toga, kao što sam vas dopratio dovde. Vi ćete doći ljudima u čijem srcima Kur'an vibrira kao što vibrira lanac. Kada vas sretnu oni će ispružiti svoje vratove u čežnji i reći vam: ‘Ovo su ashabi Muhammedovi s.a.v.a.!’

Zato umanjite prenošenje Poslanikovih hadisa i ja ću vas podržati u tome.’ Kada je Karz ibn Ka'b stigao njima oni su povikali: ‘Prenesite (hadise) nama.’ A on im je kazao: ‘Omer nam je zabranio."

(Zehebi, Tezkiretul-hufaz, svez. 1., str. 34.)

 

Slično, Muslim prenosi u svom Sahihu u “Knjizi o ophođenju”, “Poglavlje o traženju dozvole”, da je Omer prijetio batinama Abu Musa Ašariju zbog hadisa kojeg je on prenio od Poslanika, s.a.v.a. Abu Sejid Kudri je kazao:

 

“Mi smo sjedili s Ubej ibn Ka'bom kada je Abu Musa Ašari došao k nama ojađen. Stao je i kazao: ‘Ja vas preklinjem Allahom! Da li je iko od vas čuo Allahova Poslanika da kaže: ‘Dozvola se traži tri puta, ako ti se da ulazi, a ako ne da se vratiš!’’ Ubej je kazao: ‘Pa šta s tim.’ Abu Musa je odgovorio: ‘Jučer sam tražio dozvolu tri puta od Omera. On mi nije dozvolio pa sam otišao. Danas sam mu došao ponovo i kada sam ušao obavjestio sam ga da sam jučer tražio dozvolu tri puta, pa pošto nisam dobio otišao sam. Na to mi Omer reče: ‘Čuli smo te, ali smo bili zauzeti, i ti si trebao insistirati na dozvoli dok ti ne bi bilo dopušteno.’’ Ebu Musa je kazao: ‘Ja sam mislio ovako u skladu s onim što sam čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.a.’ On mi reče: ‘Tako mi Allaha ja ću te izbatinati po leđima i po stomaku dok mi ne doneseš dokaz za to!’ Ubej ibn Ka'b reče: ‘Tako nam Allaha niko neće ići s tobom kod njega izuzev najmlađeg od nas. Idi, o Ebu Sa'id!’ Tako sam otišao kod Omera i rekao mu: ‘Ja sam čuo Božijeg Poslanika da kaže tako."

 

Buhari je također prenio taj dogadaj o prijetnji batinanjem Ebu Musau, ali u svom znanom maniru redukujući ga i uređujući ga tako da ne bi naškodio ugledu Omera ibn Hattaba. (Sahih Buhari, Knjiga o traženju dozvole, Poglavlje o pozdravljanju i traženju dozvole tri puta.) Mada je Muslim dodao Ubejovo obraćanje Omeru: “O Ibn Hattab! Ne izazivaj tegobe ashabima Poslanikovim.” Zehebi prenosi u svom Tezkiretul-huffaz, svez. 1., str. 4., dijalog Ebu Seleme i Ebu Hurejre:

 

“Da li ste prenosili u vrijeme Omera?”

Ebu Hurejre reče: “Da sam prenosio u njegovo vrijeme kao što prenosim tebi sada, on bi me izbičevao bičem.” “Omer je nakon zabrane sakupljanja hadisa i prijetnji ljudima batinama, spalio hadise koje su asahabi bili prikupili. Jednog dana on se ovako obratio ljudima: “O ljudi!

Došao sam do saznanja da su se pojavile kod vas nekakve knjige, i želio bi, Allaha mi, da ih pregledam i načinim korekciju u njima. Zato donesite mi sve te knjige i neka kod vas ne ostane ni jedna od njih osim onih koje ste dostavili meni, da ih prekontrolišem!” Ljudi su pomislili da on stvarno želi ispitati sadržaj knjiga, da ih koriguje, tako da ne ostane u njima nikakve dvojbe i razlike, i tako su oni donijeli svoje knjige njemu, a on ih je sve spalio na vatri.”

(Ibn Sa'd, Tabakatul kubra, svez. 5., str. 188.; Bagdadi, u Tekjidunim.)

 

U svom Jamiu bejnul-'ilm ve fadlihi, Ibn 'Abdul Berr prenosi da je Omer ibn Hattab želio da zapiše i registruje sunnet, pa mu je izgledalo privlačnije da to ne učini. Tako je on napisao gradovima naredbu da svako ko nešto od hadisa posjeduje, to mora uništiti.

Usprkos njegovom planu i usprkos njegovim prijetnjama, njegovim zabranama i njegovim spaljivanjem knjiga neki od ashaba su još uvijek ostali dosljedni u prenošenju onoga što su čuli od Božijeg Poslanika, i to su činili kad god bi sreli nekoga na putu izvan Medine ako bi bili pitani o hadisima.

 

Omer je smatrao poželjnim ograničiti njihov radijus kretanja unutar Medine pa je čak dao da se neki prinudno stave u kućni pritvor, a preduzeo je i druge represivne mjere. Ibn Isak prenosi od Abdurahman ibn Avfa da je kazao:

 

“Omer nije umro dok nije sabrao ashabe Božijeg Poslanika iz najudaljenijih mjesta poput Abdulaha ibn Huzejfu, Ebu Derda'a, Ebu Zera Gafarija, Ukba ibn Amira. On im je kazao: ‘Kakvi su to hadisi koje vi prenosite u udaljenim pokrajinama svijeta?’ Oni su upitali: ‘Da li ti nama zabranjuješ prenošenje hadisa Poslanikovih?’ Omer reče: ‘Ne, ali će te ostati kod mene, tako mi Allaha! Nećete me napustiti dokle god sam ja živ."

 

Nakon ovoga Umajadske halife su prihvatile ovaj put, zabranjujuci autenitične hadise od Poslanika, s.a.v.a., a s druge strane su krenuli s fabrikovanjem i izmišljanjem hadisa protiv njega. Ovo je eskaliralo dotle da su muslimani svih doba bili uvučeni u sporove i kontradikcije, mitove i legende koje nisu imale nikakve veze s islamom. Evo kako Madani izvješćuje u svojoj knjizi El-Ahdas:

 

“Muavija je napisao isto pismo guvernerima svih pokrajina, nakon godine ujedinjenja, čiji je sadržaj sljedeći: "Bilo ko, ko prenose nešto u vezi vrlina Ebu Turaba (Ali ibn Taliba) i njegove familije je izuzet od zaštite!’ Govornici i hatibi su tada sa svih mimbera krenuli s laganjem i blaćenjem njega i njegove porodice.” Muavija je tada napisao pismo svojim guvernerima u svim pokrajinama: “Na prihvaćajte ništa od bilo koga ko sljedi Alija i njegovu porodicu.”

 

On je otišao i dalje: “Pronađite među sobom one koji ga vole, također, njegove prijatelje i pomagače i one koje prenose njegove vrline i njegove kvalitete. Pridružite im se, učestite njihova okupljanja, približite im se i izrazite svoje poštovanje prema njima. Potom mi napišite sve ono što svaki od njih pripovjeda, prenosi i napišite im njihova imena, imena njihovih očeva i njihovog potomstva.”

 

Oni su činili sve tako dok se nisu nagomilali hvalospjevi i brojne vrline Omerove, a sve zbog nagrada, stimulacija, poklona i zemlje koja se davala takvim ljudima, i Arapima i ne Arapima. Ova disciplina se naročito intenzivirala u gradovima i ljudi su se natjecali za status i dunjalučke dobitke. Svaka osoba koja bi donijela nekom Muavijinom službeniku pohvale na račun Osmana, njeno ime bi se bilježilo, a ona bi bila obasuta darovima i nagradama.

 

Ovakva praksa se nastavila izvjesno vrijeme da bi Muavija napisao novo pismo svojim službenicima: “Hadisa u prilog Osmana se nakupilo mnogo, kada dobijete ovo pismo pozivate ljude na prikupljanje hadisa o vrlinama ashaba i prvih halifa. Ne ostavite ni jednu informaciju o Ebu Turabu (h. Aliju), izuzev onih koje vam dođu skončani s drugom predajom i koje su u kontradikciji s onima od ashaba.

 

Ovo mi je draže i slađe mojim očima, jer negiranje i pobijanje argumenata Ebu Turabu i njegovih sljedbenika (siija) i nanošenje štete njima, pričinjava mi više zadovoljstva nego iznošenje i nabrajanje Osamanovih vrlina i dobrih djela.” Njegovo pismo je čitano ljudima i mnoge predaje o vrlinama ashaba su prikupljene, većinom sumnjivog porijekla, bez ikakve istine o njima.

 

Ljudi su se doista angažovali u ovome dok nisu počeli s mimbera i govornica propagirat iste stvari. Učeni su počeli, kao i puk, da pripovjedaju isto, čak su osnovali škole za mlade, gdje su podučavali tim stvarima kao što su podučali Kur'anu. Oni su čak tako podučavali svoje kćerke, žene, sluge da čine ovako sve dok Allah bude htio.

 

Onda je Muavija poslao zajedničko pismo svojim službenicima u sve pokrajine: “Pronađite svakog onog protiv koga postoji dokaz da voli Alija i njegovu porodicu. Potom izbrišite njegovo ime iz državnog registra i prekinite mu svaku vrstu državnih prihoda i doticaja.” Ovo je ojačao s drugim pismom: “Koga god pronađete da pomaže tim ljudima stavite ga u okove i demolirajete mu kuću.”

 

Najveća nevolja je snašla Irak, a specijalno Kufu gdje je represija pogađala šijje dotle da bi u slučaju da neki šijja bude posjećen u svojoj kući od nekog svog povjerljivog prijatelja, on bi ga uveo u kuću radi mu povjerljive tajne, ali mu ne bi ništa rekao zbog velikog straha dok ne bi uzeo čvrstu zakletvu od svojih sluga i robova da će šutjeti i da nikome ništa neće reći.

 

Više krivotvorenih i klevetničkih hadisa se pojavilo, a sudije, pravnici i ljudi na položajima su krenuli s njihovom promocijom. Najgore usluge u ovoj velikoj nesreći su dali oni koji su uspiješno učili Kur'an i oni koji su bili slabe vjere, ali su se dobro reklamirali namještenom vanjskom pobožnošću vršeći formalne vjerske rituale. Takvi su izmišljali i fabrikovali hadise samo zato da bi se umilili onima na vlasti i da bi prisutvovali njihovim sjedeljkama, dobijajući tako novac, imetak i poziciju.

 

Ovo je sve teklo tako dok hadisi nisu dospijeli u ruke vjerskih autoriteta, koji nisu mogli podnijeti sve laži i klevete. Međutim i oni su prihvatili i prenijeli mnoge od ovih hadisa smatrajući ih autentičnim, jer da su znali da su izmišljeni ne bi ih ni prenijeli niti bi ih obrađivali.

(Šarh Nehdžul-belaga, Ibn Abi'l-Hadid, svez. 11., str. 46.)

 

Ja bih kazao da odgovornost za ovo pada na Ebu Bekra, Omera i Osmana koji su spriječili pisanje i bilježenje istaknutih hadisa od Poslanika, s.a.v.a., pod pretekstom da bi moglo doći do mješanja Kur'ana i hadisa. Tog stava se drže njihovi sljedbenici i simpatizeri.

 

Ovo rezonovanje bi moglo zabavljati čak i ludake. Da li su Kur'an i sunnet šećer i so, koji kada se pomješaju ne mogu biti više razdvojeni?

Čak se so i šećer ne mogu mješati jer svako od njih zauzima poseban prostor. Zar nisu mogle halife obezbijediti da se Kur'an napiše na posebnom pergamnetu, a sunnet u posebnu knjigu, kao što je to situacija danas i kako je to bilo od momenta kada je halifa Omer Abdul Aziz krenuo u bilježenje hadisa. Zašto se tada sunnet nije izmješo s Kur'anom iako je bilo na stotine hadiskih zbirki?

 

Šta više, Buharijina zbirka nije izmješana s Muslimovom, koja se, opet nije izmješala sa Hambelovim “Musnedom”, niti sa Malikovim “Muvetom”, kako su se onda hadisi mogli izmješati s časim Kur'anom? Rečeni argument je slab poput kuće paukove i ne može podnijeti snagu argumenata. Uistinu, dokaz protiv toga je još očitiji. Zuhri prenosi od Urve da je Omer ibn Hattab želio registrovati sunnet i za to je tražio savjet ashaba.

 

Oni su ga posavjetovali da to učini, ali Omer se odlučio na jednomjesečnu molitvu za uputu da bi jedno jutro ustao govoreći:

 

“Želio sam da se zabilježi sunnet, ali su mi pali napamet ljudi prije vas (pripadnici prijašnjih objava) koji su pisali knjige i izabrali da slijede njih ostavljajućci Božiju knjigu! I tako mi Allaha, ja neću pomješati Knjigu Božiju s bilo čime, nikada.”

(Šarh Nahdžul-belaga, Ibn Abi'l Hadid, svez. 11., str. 46.)

 

Pogledaj dragi čitaoče ovu predaju!

 

Ashabi Poslanikovi su savjetovali Omera da zapiše sunnet Poslanikov i on je protiv volje svih njih nametnuo svoj vlastiti stav, navodeći argumet da su ljudi prijašnjih objava izabrali da slijede te knjige umjesto Knjige Božije.

 

Gdje je ovdje bilo zajedničkog dogovoranje (šure), na što se ehli sunnet vel džema'at toliko poziva? I gdje su ti ljudi koji su izabrali da slijede druge knjige mimo Allahove knjige? Mi nismo čuli za njih, izuzev u Omerovim imaginacijama. Pretpostavljajuci da ovi ljudi doista postoje nema osnova za usporedbu u smislu da su oni već i proizveli takve knjige od sebe, da bi zavodili od Knjige Božije. Kur'an kaže:

 

“A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: ‘Evo, ovo je od Allaha.’ - da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju!” (2:79)

 

Što se tiče knjiga Poslanikova sunneta, one nisu nešto poput navedenog, jer one potiču od Poslanika časog, koji nije govorio po svom hiru, već je govorio po onome što mu se objavilo. Sunnet je pojasnio i definisala Knjiga Allahova. Uzvišeni je rekao:

 

“Mi smo vam poslali opominjača da objasnio ljudima ono što im se objavljuje.” (16:44)

 

A Poslanik Božiji je kazao: “Dat mi je Kur'an i nešto slično njemu.” Ovo je jednostavna stvar za bilo koga ko poznaje Kur'an, jer u njemu nema ni spomena o objavljanju 5 namaza, niti je naznačena količina zekjata, pravila posta i hadža i razna druga pravila koja je Poslanik Božiji pojasnio.

 

U skladu se ovim Allah obavljuje: “Što vam Poslanik dozvoli to prihavatite, ono što vam zabrani toga se klonite.”

I On kaže: “Reci! Ako volite Allaha slijedite mene, tako da bi Allah volio vas.”

 

Ako je samo Omer poznavao Knjigu Allahovu bolje nego drugi i ako je više vodio računa o njenim propisima nego ostali, zašto onda nije prihvatio njene naredbe o poslušnosti Poslanika, o tome da je zabranjeno s Poslanikom raspravljati i protuvriječiti mu u bilo čemu. (Sahih Buhari, svez. 1., str. 37.; svez. 5., str. 138.)

 

Ili je on toliko pridavao značaj Kur'anu da je u njemu samo naglašavao propis o “keluli”. Sunen Bejhaki; Kenzul Umal, svez. 6., str. 15. i Sahih Muslim, “Knjiga Farid”, “Poglavlje o nasljeđivanju – kelala”, kojeg on nikad nije naučio do svoje smrti. U toku njegova hilafeta on je izdavao razne propise bazirauci ih na kontradiktornim dokumentima.

 

Da je samo vodio računa o Kur'anu, obratio bi više pažnje na propise o tejemmumu kojeg on nije poznavao čak ni za vrijeme svog hilafeta. On je objavio propis da onaj ko ne nađe vode ne treba ni da klanja. (Sahih Buhari, svez. 1., str. 90.; Sahih Muslim, svez. 1., str. 193., “Poglavlje o tejemmum”)

 

Da je samo malo vodio računa o Kur'anu i da mu je pridavao potrebnu važnost, poznavao bi propis o razvodu braka koji se sastoji u dva iskaza nakon koji će neko da izabere da živi sa svojim suprugom u skadu sa određenim kodeksom ponašanja ili će razvesti od njega na lijep način. Umjesto toga on je na osnovu vlastitoga umovanja i ličnog suda sva tri razvoda spojio (tj. uračunao) u jedan i time oponirao Allahovim direktivama, diskreditirajući ih. (Sahih Muslim, “Knjiga o razvodu”, “Poglavlje o tri razvoda”, svez. l.)

 

Činjenica koja se ne može poreći je da su halife spriječile širenje hadisa. Oni su prijetili i izgonili svakoga onoga ko bi govorio o hadisu. Ovo je bilo stoga što bi rašireni hadisi razotkrili njihove planove i njihove spletke i ne bi im ostavilo nikakva prostora za krivu intepretaciju Kur'ana, kao što su to oni činili.

 

Ovo je stoga što Allahova knjiga ne govori i što često ima višeznačna shvaćanja, dok je sunnet Božijeg Poslanika sastavljen od riječi i djela Poslanikovih kojima niko ne može protuvriječiti. U skadu s ovim h. Ali kada je poslao Ibn Abasa da pregovara s haradžijama, rekao mu je:

“Ne raspravljaj s njima pomoću Kur'ana, jer Kur'an nosi mnoga značenja. Ti ćeš reći svoje a oni će reći svoje. Ali raspravljaj s njima pomoću sunneta, budući da oni ne mogu pronaći umaknuće od njega.”

Staza rječitosti, uputa 77.