Ehli sunnet vel džemaat su se posvetili i prihvatili samo četvoricu Imama osnivača mezheba, a to su: Ebu Hanife, Malik, Šafi i Ahmed ibn Hanbel. Ova četvorica Imama nisu bili ashabi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., niti su bili tabiini (generacija poslije ashaba), nisu poznavali Allahova Poslanika, niti je on njih poznavao, nisu ga vidjeli, a niti je on njih vidio.

 

Najstariji od njih je bio Ebu Hanife, a između njega i Poslanika, s.a.v.a., je više od sto godina, jer se on rodio 80 godine po hidžri, a umro je 150 godine po hidžri. Najmlađi od ove četvorice Imama je bio Ahmed ibn Hanbel, rođen 165. h. g., a umro je 240. h. g.

 

Ovo je što se tiče Imama koji su postavili vjerske propise, odnosno šerijat. A sada, što se tiče temelja vjere, odnosno učenja akide, ehli sunnet vel džeamat se oslanja i poziva na Imama Ebu Hasana Ali ibn Ismaila Ešarija, rođen 270. h. g., a umro 335. h. g.

 

Ovo su Imami ehli sunneta vel džemaata i od njih traže propise i temelje vjere.

 

Vidiš li među njima ijednog Imama iz Ehli-bejta, ili od ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ili da je Poslanik govorio o nekom od njih i uputio ummet njemu?

 

Ne, nema ništa od toga i trnovit je put do toga. 

Ako ehli sunnet vel džemaat tvrde da se pridržavaju Poslanikova sunneta, zašto su onda ovi mezhebi ovako zakasnili sa pojavom? 

A gdje je ehli sunnet vel džemaat bio prije pojave ovih mezheba?

Šta su slijedili i gdje su tražili propise vjere?

Kako su mogli prihvatiti ljude u slijeđenju koji nisu živjeli u Poslanikovo vrijeme i nisu ga poznavali, nego su se rodili u vremenu nakon što se desila fitna, i poslije ratovanja ashaba i njihova međusobna ubijanja i proglašavanja nevjernicima jedni drugih, i nakon što su samovoljno postupali sa Kur’anom i sunnetom i u njih unijeli svoja mišljenja i idžtihad.

 

I nakon što je Jezid ibn Muavija preuzeo hilafet i dozvolio da se napadne Medina, Poslanikov grad, i tom prilikom dozvolio svojoj vojsci da rade u njoj tri dana šta god hoće, od pljačkanja, ubijanja i silovanja. Njegova vojska je počinila tada veliki nered, ubijali su poznate ashebe koji nisu htjeli položiti prisegu Jezidu, povrijeđena je čast, žene su silovane i poslije su rađale vanbračnu djecu.

 

Kako razuman čovjek može prihvatiti ovakve Imame koji su iz onog ljudskog sloja koji je uprljan strahotama fitne, i koji se hranio njenim mlijekom, sloj koji je rastao i izrastao na njenim varkama i obmanama, a oko nje se obavijalo izmišljeno znanje. Od njih su se mogli pojaviti samo oni s kojima je vlast bila zadovoljna, a i oni njome. (U istraživanju koje dolazi govorit ćemo o tome da su emevijski i abasijski vladari oni koji su izmislili ove mezhebe i njih nametnuli kao zvanične i jedino prihvatljive.)

 

Kako onaj ko za sebe tvrdi da se drži Poslanikova sunneta može ostaviti Imama Alija, vrata na gradu znanja, Imama Hasana i Imama Husejna, prvake omladine u Džennetu i čiste Imame iz Poslanikova Ehli-bejta, koji su naslijedili znanje od djeda im, Poslanika, s.a.v.a., a prigliti Imame koji ne poznaju Poslanikov sunnet, a pritom su još i tvorevina emevijske politike?!

 

Kako ehli sunnet vel džemaat može tvrditi da su oni sljedbenici Poslanikova sunneta, a ostavljaju one kojima je ona povjerena na čuvanje?

I ne samo to, kako ostavljaju preporuke Poslanikove i njegove naredbe o pridržavanju čistog potomstva, a onda tvrde da su oni sljedbenici sunneta?!

 

Sumnja li musliman, koji poznaje islamsku povijest, poznaje Kur’an i sunnet, da je ehli sunnet vel džemaat sljedbenik Emevija i Abasija?

Sumnja li musliman, onaj ko poznaje Kur’an i sunnet i poznaje islamsku povijest da su šije oni koji slijede Poslanikovo potomstvo i njih uzimaju za zastitnike, da su oni sljedbenici Poslanikovog sunneta?

I niko, sem njih, nema pravo za sebe to da tvrdi.

 

Vidiš li poštovani čitaoče, kako politika mijenja stvari pa laži prikaže kao istinu, a istinu kao laž! Pa, one koji slijede Poslanika i njegovo potomstvo, nazivaju rafidijama i novotarima, a novatore koji su uništili i odbacili Poslanikov sunnet i njegovo potomstvo i slijede idžtihad vladara, silnika i zločinaca, nazivaju ehli sunnet vel džemaat.

 

Ovo je, doista, veoma čudno. Ja čvrsto vjerujem da Kurejšije stoje iza ovog imena i to je jedna od njihovih tajni i zagonetki. Već smo saznali da su Kurejšije zabranili Abdullah ibn Amru da zapisuju Poslanikov sunnet, tvrdeći da Poslanik nije nepogrješiv. Kurejšije su, ustvari, određene osobe koji su imali moć, porijeklo i izvršnu vlast među arapskim plemenima, pa možemo naći da ih neki povijesničari nazivaju prepredenjaci Arapa, jer su bili poznati po svojoj lukavosti i prepredenosti kada se radilo o upravljanju. A neki ih opet nazivaju vlastodršcima.

 

Od njih su: Ebu Bekr, Omer, Osman, Ebu Sufjan, Muavija, Amr ibn As, Mugire ibn Šuaba, Mervan ibn Hakem, Talha ibn Ubejdulah, Abdurahman ibn Avf, Ebu Ubejda Amir ibn Džerrah i mnogi drugi. (Iz ovoga izuzima Imamo Alija jer on pravi razliku između prepredenog vladanja i lijepog upravljanja, i između lukavosti prevare, obmane i licemjerstva.

Nekoliko puta je rekao: “Da nije obmane i licemjerstva, bio bi najlukaviji među Arapima.” Kao što je objavljeno u Kur’anu: “I nevjernici smišljaju spleteke, i Allah smišlja spletke, a Allah to najbolje umije.” Allahove spletke su hikmet, mudrost i lijepo upravljanje. A spletke mušrika su obmana, licemjerstvo, prevara i laž.)

 

Ovi prethodno navedeni okupili su se da se dogovore i donesu odluku o stvari o okojoj se svi slažu i da to obznane ljudima kako bi postala stvarnost i istina koja će se slijediti, bez da znaju ostali ljudi tajnu toga. Jedna od njihovih varki koje su smislili da obmanu svijet jesu njihove riječi da Muhammed nije nepogrješiv, da je on kao i ostali ljudi griješi, te oni s njim raspravljaju o istinu, a dobro znaju.

 

Jedna od njihovih varki je i psovanje i proklinjanje Ali ibn Ebi Taliba, pod imenom Ebu Turaba i njegovo predstavljanje ljudima da je on neprijatelj Allahov i Njegova Poslanika. Jedna od njihovih obmana je i proklinjanje poznatog ashaba, Ammar ibn Jasira, pod lažnim imenom, pa su ga nazvali Abdullah ibn Sebe ili Ibn Sevda, jer se Ammar protivo halifama i jer je pozivao ljude da slijede Imama Ali ibn Ebi Taliba. (Vidi o tome knjigu

 

Veza između tesavvufa i šiizma od Mustafe Imil Sebibi Masri, on je u toj knjizi naveo deset čvrstih dokaza da Abdullah ibn Sebe ili Ibn Sevda nije niko drugi do sejjiduna Ammar ibn Jasir, neka je Allah zadovoljan s njim!) Jedna od ovih varki je i to što su nazvali šije rafidijama, kako bi lažno prikazali ljudima da oni odbijaju prihvatiti Muhammeda, a slijede Alija.

 

Jedna od tih varki je i to što su sebe nazvali ehli sunnet vel džemaat kako bi iskrenim vjernicima prikazali da su oni ti koji se drže Poslanikova sunneta, dok rafidije odbijaju da ga prihvate. Ustvari, pod sunnetom oni misle na novotarije koje su izmislili o psovanju i proklinjanju Zapovjednika vjernih i Poslanikove porodice, sa minbera u svim džamijama i svim islamskim krajevima, gradovima i selima.

 

Ta novotarija je potrajala 80 godina, pa kad bi govornik sišao sa minbera, a zaboravio proklinjanje Ali ibn Ebi Taliba, oni koji bi bili u džamiji povikali bi: “Ostavio si sunnet! Ostavio si sunnet!” Kada je halifa Omer ibn Abdullaziz želio dokinuti ovaj običaj, shodno riječima Uzvišenog: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini i da se bližnjima udjeljuje...” ( Nahl, 90) , skovali su zavjeru protiv njega i ubili ga, jer je ukinuo njihov sunnet i time oklevetao tvrdnje svojih prethodnika koji su ga i doveli na hilafet.

 

Otrovali su ga, a imao je 38 godina, i bio je halifa samo dvije godine Pao je kao žrtva pokušaja da uradi nešto dobro, da popravi stanje, jer njegovi amidžići Emevije nisu mogli prihvatiti da njihov sunnet bude dokinut i da bude podignuto mjesto Ebu Turaba i Imama od njegova potomstva.

 

Poslije pada emevijske države došle su Abasije i oni su kažnjavali Imame Ehli-bejta i njihove pristalice, dok nije došlo vrijeme hilafeta Džafer ibn Muatesama, nadimak mu je bio Mutevekkil. On je, između svih ljudi, najviše pokazivao neprijateljstvo spram Alija i njegove djece, pa je mržnja i zavist dostigla takav stepen, da je on iskopao kabur Husejnov na Kerbeli i zabranio ljudima da ga posjećuju, a dozvoljavao je samo onima koji bi proklinjali Alija i njegove sinove.

 

Kada je jedan halifa došao dotle da iz ogromne mržnje iskopa kaburove Imama Ehli-bejta, a posebno kabur prvaka mladića u Džennetu, onda ne pitaj šta su radili onima šijama koji su posjećivali kabur. Pristalice Ehli-bejta su bili izloženi takvim mučenja i iskušenjima da bi musliman poželio da ga nazovu jevrejom, a ne šijom?! We la havle ve la kuvvete ilia billahil alijjil azim!) Događaj koji se desio između Mutevekkila i Ibn Sekite, poznatim učenjakom gramatike, je općepoznato.

 

On ga je ubio najgorom smrću, a onda mu je istrgao jezik iz usta nakon što je saznao da je on od pristalica Alija i njegovih sinova, i da je uz njih pristao kad je bio učitelj dvojici njegovih sinova. Mutevekkilova mržnja je išla dotle da je čak naredio da se ubije svako novorođeno dijete kojem bi njegovi roditelji nadili ime Ali, jer mu je to bilo najmrže ime.

 

Kada se pjesnik Ali ibn Džehm sreo sa Mutevekkilom, rekao mu je: “O Emirul muminine, moja porodica me mrzi.” Mutevekkil je upitao: “Zašto?” On je odgovorio: “Zato što su mi nadili ime Ali, a meni je to najmrže ime i najviše mrzim onog ko se tako zove.”

 

Mutevekkil se na to nasmijao i naredio da mu se da nagrada. Često bi Mutevekkil u prilikama okupljanja dovodio čovjeka koji bi ličio na Zapovjednika vjernih Ali ibn Ebi Taliba, pa bi ga izlagao da mu se svjetina smije i govorili bi: “Došao je ćelavi trbušasti.” Ismijavali bi ga, a halifu bi to zabavljalo. Važna napomena, ovog Mutevekkila, čija mržnja prema Aliju upućuje na njegovo licemjerstvo i poročnost, vole ehlul hadis i nazivaju ga “Onaj koji je oživio sunnet”.(Mutevekkil znači onaj koji se oslanja)

 

A obzirom da su ehlul hadis, oni su ehli sunnet vel džemaat, potvrdilo se dokazom, u koji nema sumnje, da je kod njih sunnet mržnja prema Aliju ibn Ebi Talibu, njegovo proklinjanje i odricanje njega. Ono što još više pojašnjava ovu činjenicu jeste ono što Havarizmi kaže u svojoj knjizi: “Čak su Harun ibn Hajzeran i Džafer Mutevekkil[6] (mutevekkil/oslanjača) na šejtana, a ne (oslanjač) na Milostivog, darovali samo one koji proklinju porodicu Ebu Talibovu i pomažu mezheb nasibija.” (Knjiga Havarzemi, str. 135.)

 

Prenosi Ibn Hadžer od Abdullaha ibn Ahmed ibn Hanbela, pa kaže: “Kada je Nasr ibn Ali ibn Sahban prenio da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., uzeo za ruke Hasana i Husejna i rekao: ‘Ko mene voli, voli i ovu dvojicu, i njihova oca i njihovu majku, na Sudnjem danu će biti na mom stepenu.’, Mutevekkil je naredio da se izbičuje sa hiljadu udaraca i on je to lično nadgledao. Intervenisao je Džafer ibn Abdulvahid, pa je rekao: ‘O Emirul muminine, on pripada ehli sunnetu.’

 

On je isto tako govorio, dok ga nije ostavio.” (Tehzibu-t-tehzib, Ibn Hadžer, biografija Nasr ibn Alija ibn Sahbana) Razuman čovjek iz riječi Džafer ibn Abdulvahida upućenih Mutevekkilu razumije da je Nasr pripadao ehli sunnetu te kako je on nastojao da ga spasio od smrti.

 

To je drugi dokaz da su ehli sunnet neprijatelji Ehli-bejta koji je Mutevekkil mrzio i ubijao svakog ko bi im spomenuo kakvu odliku, makar i ne bio njihov pristalica. Ibn Hadžer, također, navodi da je Abdullah ibn Idris Ezdi bio pripadnik ehli sunneta wel džemaata, očvrsnuo je u sunnetu, zadovoljan i bio je od pristalica Osmana. (Ibn Hadžer u Tehzibu-t-tehzib, 5/145. Poznato je da su osmanije proklinjali Alija i optuživali ga da je ubio Osman ibn Affana.)

 

Isto tako o Abdullahu ibn Avnu Basriju kaže: “On je pouzdan, odlikuje ga ibadet i čvrstina u sunnetu i oštrina prema novotarima.” Ibn Saad kaže: “Bio je od pristalica Osmana.” (Ibn Hadžer u Tehzibu-t-tehzib, 5/348.)

 

Također, o Ibrahimu ibn Jakubu Dževzedžani navodi da je pripadao harizijskom mezhebu, tj. slijedio je mezheb Hariz ibn Osmana Dimeškija, poznat kao nasibija (neprijatelj Ehlibejta), a Ibn Hajjan o njemu kaže: “On je bio čvrst u sunnetu.” (Ibn Hadžer u Tehzibu-t-tehzib, 1/82.)

 

Iz ovoga saznajemo da se neprijateljstvo i mržnja prema Ali ibn Ebi Talibu i njegovim sinovima, proklinjanje porodice Ebu Talibove i Ehli-bejta, kod njih ubraja u čvrstinu u sunnetu. Saznali smo da su osmanije neprijatelji Ehli-bejta, i oni su se grubo odnosili prema onima koji su slijedili Alija i njegovo potomstvo.

 

A pod novotarima misle na šije koji tvrde da postoji Alijev Imamet, jer je to kod njih novotarija, jer je u suprotnosti sa onim na čemu su bili ashabi, hulefai rašidini i selefi salih, koji su ga izolovali i nisu htjeli priznati njegov Imamet i nasljedstvo. Historijska svjedočanstva koja ovo potvrđuju su mnogobrojna, ali i ono što smo naveli je dovoljno onome ko želi ispitati i analizirati, ali smo prema običaju nastojali da budemo kratki. A istraživačima preostaje da pronađu i više ovoga, ako žele.

 

“One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti, a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!” Ankabut, 69