Da bi uklonili opozicionu stranku koju je predvodio Ali ibn Ebi Talib, vladajuća strana je radila na njenoj društvenoj izoliranosti. Prvo što su uradili na tom polju Ebu Bekr i Omer jeste uklanjanje psiholoških i emocionalnih zapreka koje su sve muslimane poticale na iskazivanje poštovanja i ljubavi Poslanikovim bližnjima.

 

Ali je bio Poslanikov amidžić i prvak čiste Porodice, a među ashabima se našlo onih koji su ga upravo zbog ovoga mrzili i zavidili mu zbog položaja kojeg mu je Allah, dž.š., darovao, a da ne spominjemo munafike koji su samo vrebali priliku protiv njega. Fatima je bila Poslanikova jedinica, jedina koja nakon njega ostala u ummetu, i ona je majka svoga oca, kako ju je Poslanik često oslovljavao i prvakinja svih žena svijeta.

 

Svi muslimani su je poštovali i veličali zbog položaja koji je uživala kod svog oca i zbog hadisa koje je rekao o njenoj časti i čistoći. Ebu Bekr i Omer su se dali na izvršenje posla da unište ovo poštovanje koje je bilo prisutno u srcima ljudi, pa je došao Omer ibn Hattab sa glavinjom vatre u ruci i oko Fatimine kuće naslagao drva i zakleo se da će je zapaliti i sve one u njoj, ako ne izađu i ne polože prisegu novom halifi.

 

Ibn Abd Rabbihi kaže u El-Akdul ferid: “Ali, Abbas i Zubejr su bill u Fatiminoj kući, a onda je Ebu Bekr poslao Omer ibn Hattaba da ih istjera iz Fatimine kuće, rekavši mu:

 

‘Ako odbiju da izađu, bori se protiv njih.’ Onda je Omer uzeo glavinju vatre da im zapali kuću. Fatima ga na to upitala: ‘Sine Hattabov, došao si da nam zapališ kuću?’ On je na to rekao: ‘Da, ili prihvatite ono što je prihvatio ummet."

(El-Akdul ferid, Ibn Abdi Rabbihi, svez. 4., kod spominjanja skupine koja je izostala sa polaganja prisege Ebu Bekru.)

 

Zar Fatimu, prvakinju svih žena svijeta, što prenose sahihi ehli sunneta vel džemaata, zar njenu dvojicu sinova, prvake mladića u Džennetu i dva bosiljka Poslanikova u ovom ummetu, da ovako omalovažavaju i ponižavaju. Pa se Omer čak zaklinje pred masom da će ih zapaliti u kući ako odbiju dati prisegu Ebu Bekru.

 

Zar nakon ovoga može ostati u dušama ljudi nešto poštovanja prema Aliju ibn Ebi Talibu kojeg su većina mrzili i zavidili mu, a poslije Poslanikove smrti, on je postao vođa opozicione stranke, a nije imao nikakva lažna i zavodljiva dobra ovoga svijeta što bi privuklo ljude njemu.

 

Buharija prenosi u svom Sahihu da je Fatima tražila od Ebu Bekra svoje nasljedstvo od oca joj, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a što mu je Allah poklonio u Medini, to je zemlja Fedek, i još je tražila svoj dio petine od ratnog plijena sa Hajbera.

 

Ebu Bekr je odbio dati Fatimi bilo šta od ovoga, pa se je Fatima na njega naljutila i nije s njim progovorila sve do svoje smrti. Poslije Poslanika, Fatima je živjela šest mjeseci. Kada je umrla, njen muž Ali ukopao ju je tajno noću i na njenu dženazu nije pozvao Ebu Bekra.

 

Za vrijeme Fatiminog života, Ali je osjećao da ljudi imaju izraze poštovanja, ali nakon što je Fatima umrla nestalo je onog respekta prema njemu, pa je bio primoran prihvatiti mir sa Ebu Bekrom i dati mu prisegu, a nije mu je dao svih tih mjeseci.

 

(Sahih Buhari, 5/82, Poglavlje Bitka na Hajberu (bab gazvetu Hajber); Sahih Muslim, kitabul džihad)

 

I tako je vladajuća stranka uspjela izolirati Alija ibn Ebi Taliba, ekonomski i društveno i ukloniti ga iz očiju ljudi. Među njima nije ostalo poštovanja za njega, a posebno poslije smrti Fatime Zehre. Ali je bio primoran da sklopi mir sa Ebu Bekrom i položi mu prisegu, po onome što prenose Buharija i Muslim.

 

Buharija prenosi “Ali je odbijao lica ljudi” što nas upućuje kolika je mržnja i zloba bila s kojom se susretao Ebu Hasan (mir neka je s njim!) poslije smrti svog amidžića i svoje supruge.

 

Vjerovatno su neki ashabi, u susretu sa njima psovali ga, proklinjali i ismijava li mu se. I zbog toga je Ali odbijao njihova lica, zbog zla koje je vidio od njih. U ovom poglavlju ne želimo iznijeti slijed događaja u historiji i nepravdu koja je učinjena Aliju. Želimo pokazati gorku i bolnu istinu.

 

Zar nije ova istina, da je onaj ko je nosio zastavu Poslanikova sunneta i bio vrata Poslanikova znanja, postao odbačen, a na drugoj strani, oni koji su pomagali idžtihad po ličnom nahođenju i odbijali Poslanikov sunnet postali su vladari a podržavala ih je većina ashaba.