Ako želimo govoriti o šijama (Pod šijama ovdje mislimo na imamije, isna ašerije, i još se nazivaju džaferijama po Imamu Džaferu Sadiku. Mi ovdje ne govorimo o drugim sektama, kao što su: ismailije ili zejdije i ne tiču nas se oni sve dok vjerujemo da i oni kao i druge sekte se ne pridržavaju hadisa o dvije vrijedne stvari, niti koristi njihovo vjerovanje o imametu Alija nakon Poslanika, s.a.v.a.) bez pristrasnosti i dvoličnosti, reći ćemo oni su islamska grupa koja slijedi i oponaša Imame iz Ehlul-bejta Poslanikovog, a to su Ali i njegovi sinovi.

 

Oni su im autoriteti za sva fikhska pitanja ibadeta i odnose među ljudima. Nikom ne daju prednost nad njima sem njihovom djedu, nosiocu poslanstva, Muhammedu Božijem Poslaniku, s.a.v.a. Ovo je najsažetija definicija šija. Ostavi riječi pristrasnih da su šije neprijatelji islama ili da oni vjeruju da je Ali trebao biti poslanik ili da oni vode porijeklo od Abdullaha ibn Sebe Jevreja.

 

Čitao sam mnoge knjige i tekstove, čiji pisci pokušavaju, svim svojim snagama, šije proglasiti nevjernicima i istjerati ih iz islamskog ummeta. Ali sve njihove riječi su čista izmišljotina i očigledna laž.

 

Oni ne navode nikakve dokaze i argumente u prilog svoje tvrdnje, samo ponavljaju ono što su rekli njihovi prethodnici, a koji su bili neprijatelji Ehli-bejta, koji su silom zavladali ummetom, tražili su one koji su slijedili Ehli-bejt, pa ih ili protjerivali ili ubijali, i davali im svakakve nadimke. Jedan od ovih nadimaka, koji se susreće mnogo u knjigama neprijatelja šija, jeste nadimak rafidije ili revafid.

Tako se čitaocu tih knjiga, u prvom momentu učini da su šije odbile načela islama i ne rade po njima, ili da su odbili prihvatiti poslanstvo Muhammeda, s.a.v.a. Ali stvarnost je nešto drugo.

 

Nazvali su ih rafidijama, jer su prvi vladari Emevije i Abasije i ona ulema koja im se približila, time željeli izobličiti sliku o njima jer su šije slijedile Alija, a odbili su da prihvate hilafet Ebu Bekra, Omera i Osmana, i odbili su hilafet svih vladara iz kuće Emevija i Abasija.

 

Oni su pokušali obmanuti ummet pomažući izmišljanje hadisa koji su bili od ashaba da je njihov hilafet legalan, šerijatski, jer je po Allahovoj naredbi, pa su proturali da su Allahove riječi: “O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu, pokoravajte se Poslaniku i onima koji imaju autoritet među vama.” Nisa', 59, odnose na njih i da su objavljene o njihovom pravu.

 

Oni su sami za sebe govorili da su oni koji imaju vlast i dužnost im se je pokoravati. Oni su unajmili ljude koji će izmišljati laži na Božijeg Poslanika, s.a.v.a., kao što su mu pripisali da je rekao: “Ko se prestane pokoravati vlasti za jedan pedalj, pa tako umre, umrijeće džahilijetskom smrću.”, tako nijedan musliman ne smije napustiti pokornost vlastima.

 

Odavde razumijemo da su šije bili uvijek cilj vlasti i vladara, jer su odbili položiti prisegu njima, i jer su smatrali da je hilafet uzurpiran, a da na njega ima pravo samo Ehli-bejt. Kako je vrijeme prolazilo vladari su običnom svijetu predstavljali šije kao oni koji odbijaju islam i da ga žele u potpunosti uništiti.

 

O tome su pisali neki pisci i historičari koji za sebe tvrde da su učenjaci. Ako se vratimo igri miješanja istine sa neistinom, shvatićemo da postoji razlika između onoga ko želi uništiti islam i onoga ko želi uništiti griješničku, silničku vlast koja radi protiv islama. Šije nisu ustale protiv islama, oni su ustali protiv vladara, zločinaca i njihov cilj je da istinu povrate njenim sljedbenicima kako bi se uspostavili principi islama sa pravednim vladarom. U svakom slučaju, ono što smo saznali iz prijašnjih istraživanja kroz knjige A onda sam pronašao pravi put, Sa onima koji su iskreni i Pitajte one koji znaju jeste da su šije spašena skupina, jer se oni drže Allahove knjige i Poslanikova, s.a.v.a., potomstva. Ako smo pravedni, neki od uleme ehli sunneta su priznali ovu činjenicu, pa Ibn Menzur u Lisanul Arab, definišući šije kaže: Šije su oni koji naginju Poslanikovom Ehli-bejtu i njih slijede. Isto tako, doktor Seid Abdulfetah Ašur, nakon iznošenja gore navedenih riječi kaže: “Ako su šije oni koji naginju Poslanikovom potomstvu i njih slijede, ko onda od muslimana odbija da bude šija?!” Prestalo je vrijeme pristrasnosti i naslijednog neprijateljstva, došlo je vrijeme nura i misaone slobode. Na obrazovanoj omladini je da otvore oči, da čitaju knjige šija i s njima se povežu, da razgovaraju sa njihovom ulemom kako bi saznali istinu sa izvora. Koliko smo samo bili prevareni slatkim, lažnim riječima koje ne mogu ostati pred dokazom i argumentom. Danas, svako može putovati po svijetu.

 

Šije se nalaze u svim krajevima svijeta. Nije pravo da istraživač o šijama pita neprijatelje šija i njihove protivnike s kojima se razlikuju u vjerovanju. Šta onda istraživač može očekivati od njih da kažu o onima koje kroz cijelu historiju proganjaju kao neprijatelje? Šije nisu tajna sekta čije vjerovanje može upoznati samo onaj ko im pripada. Naprotiv, njihove knjige i vjerovanja su raširena u cijelom svijetu. Njihove škole i naučni kružoci su otvoreni za svakog ko traži znanje.

 

Njihova ulema organizuje kružoke, seminare, diskusije i konferencije i pozivaju da se svi saglase oko jedne riječi i pozivaju jedinstvu islamskog ummeta. Ja sam uvjeren da oni pravedni iz ummeta, ako budu istraživali o ovoj temi sa ozbiljnošću, naći će put ka istini, poslije kojeg je samo zabluda, jer ono što ih sprječava da dođu do istine jesu sredstva propagande i širenje laži od strane neprijatelja šija ili pogrešno postupanje nekih običnih ljudi koji su šije.

 

U najvećem broju slučajeva, dovoljno je da nestane jedne sumnje i da se izbriše neka legenda, pa onaj ko je bio neprijatelj šija postane jedan od njih. Na kraju ove knjige naći ćete kako djela nekih običnih ljudi šija odbijaju obrazovanu omladinu ehli sunneta i ne ohrabruju ih da nastave sa istraživanjem kako bi stigli do istine. Za ovu priliku, sjetio sam se priče o Sirijcu koga je u zabludu odvela propaganda tog vremena.

 

Taj Sirijac kada je došao u Medinu da posjeti kabur Božijeg Poslanika, s.a.v.a., vidio je čovjeka kako dostojanstveno jaše na konju, a oko njega svita njegovih drugova, okružuju ga sa svih strana potčinjeni njegovoj volji. Sirijca je začudilo da na dunjaluku ima još neki čovjek takve veličine i dostojanstva, a više od Muavije u Siriji, pa je pitao o njemu. Rečeno mu je da je to Hasan ibn Ali ibn Ebi Talib, a on je rekao: Zar je ovo sin Ebu Turaba (nadimak Imama Alija) haridžije?

 

A onda je počeo da psuje i proklinje Hasana, oca njegova i Ehli-bejt. Hasanovi drugovi su izvukli sablje i svaki je htio da ga ubije, ali ih je Imam Hasan spriječio. Sišao je sa svog konja, prišao ovom Sirijcu i lijepo ga pozdravio, rekavši: “Izgleda da si ti ovdje stranac, brate Arape?” Sirijac je rekao: “Da, ja sam iz Sirije, pristalica Emirul-muminina i prvaka muslimana, Muavije ibn Ebi Sufjana.” Imam Hasan mu je ponovo izrazio dobrodošlicu i rekao: “Ti si moj gost.”

 

Sirijac nije htio, ali Imam ga nije pustio dok ovaj nije prihvatio da mu bude gost. Svih nekoliko dana koliko je bio u kući Imama, Imam ga je sam posluživao i s njim lijepo razgovarao. Kada je bio četvrti dan, Sirijac je počeo osjećati kajanje zbog onoga što je rekao o Hasanu ibn Aliju, kada ga je psovao i proklinjao, a on mu uzvratio dobrim, oprostom i gostoprimstvom.

 

Zamolio je Hasana da mu oprosti što se tako ponio prema njemu i među njima se vodio sljedeći dijalog u prisustvu Hasanovih drugova. Hasan: “Brate Arape, jesi li čitao Kur’an?” Sirijac: “Znam cijeli Kur’an napamet.” Hasan: “Znaš li ko je Ehli-bejt, oni od kojih je Allah odstranio svaku nečistoću i potpuno ih očistio?” Sirijac: “To su Muavija i porodica Ebu Sufjanova.”

 

Prisutni su se začudili, a Hasan se nasmiješio rekavši: “Ja sam Hasan sin Alijin, a moj otac je amidžić i brat Božijeg Poslanika. Moja majka je Fatima Zehra, prvakinja svih žena svijeta. Moj djed je Božiji Poslanik, prvak među poslanicima i vjerovjesnicima. Moj amidža je Hamza, prvak šehida i Džafer Tajjar.

 

Mi smo Ehli-bejt, nas je Allah očistio i propisao ljubav prema nama svakom muslimanu. Mi smo oni na koje Allah i Njegovi meleki donose salavat, pa je i muslimanima naredio da donose salavat na nas.

 

Ja i moj brat Husejn smo prvaci mladića u Džennetu. Imam Hasan mu je nabrojao neke vrline i vrijednosti Ehlibejta i upoznao ga sa pravim stanjem stvari. Sirijac je shvatio istinu počeo je plakati i ljubiti Hasanove vrhove prstiju. Udarao se po licu kajući se za ono što je rekao o Imamu, rekavši: “Tako mi Allaha, nema drugog boga sem Njega, kada sam došao u Medinu nije mi bilo mrže osobe na licu Zemlje od tebe. A evo, sada odlazim iz nje, a nema mi draže osobe na licu Zemlje od tebe.

Allahu se približavam ljubavlju prema vama slijeđenjem i odricanjem od vaših neprijatelja.”

 

Imam Hasan se okrenuo svojim drugovima i rekao: “Htjeli ste ga ubiti, a on je nevin, jer da je znao pravu istinu, ne bi joj se suprotstavljao. Većina ljudi u Siriji je kao i on, da znaju istinu, slijedili bi je.” A onda je proučio riječi Uzvišenog Gospodara:

 

“Dobro i zlo nisu isto. Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.”Fusilet, 34

 

Da, ovo je stvarnost koju većina ljudi, na žalost, ne poznaje. Koliko ljudi su neprijatelji istini i uporno joj se protive dugo vremena, a kada otkriju da griješe, požure da se pokaju i zamole oprost.

 

Ovo je obaveza svakog čovjeka, jer je rečeno: “Povratak istini je dobročinstvo.” Problem je sa onima koji svojim očima vide istinu i dotiču je svojim rukama, a onda ustanu protiv nje i bore se radi materijalnih ciljeva, ružnog dunjaluka i zlobe. O ovoj vrsti ljudi Allah, dž.š., kaže:

 

“I njima je svejedno opominjao ih ti ili ne opominjao, oni neće vjerovati!” Ja Sin, 10

 

Nema koristi u gubljenju vremena sa njima i gubljenju živaca radi njih.

 

Naša obaveza je da žrtvujemo sve što imamo sa onima koji su pravedni i koji svim snagama nastoje pronaći istinu, a o kojima Allah, dž.š.:

“Tvoja opomena će koristiti samo onome koji Kur’an slijedi i Milostivoga se boji, iako Ga ne vidi, njega obraduj oprostom i nagradom lijepom!”Ja Sin, 11

 

Obaveza šija koji su upućeni je da na svakom mjestu troše svoje vrijeme i imetke na putu saznavanja istine i obznanjivanja svim sinovima islamskog ummeta.

 

Ali, nisu samo šije sebi prigrabili Ehli-bejt, oni su Imami koji upućuju i svjetiljke u tami svakom muslimanu. Ako Imami Ehli-bejta, ostanu nepoznati običnim muslimanima, a posebno obrazovanoj omladini iz ehli sunneta vel-džemaata, šije će snositi odgovornost za to kod Allaha.

 

Isto tako, ako ljudi ostanu nevjernici, ne znajući za Allahovu pravu vjeru s kojom je došao prvak svih poslanika, Muhamed, s.a.v.a., svi muslimani će za to biti odgovorni.