Ako izuzmemo neke učenjake, savremenike, koji su pravedni u svojim pisanjima o šijama, a što im nalaže islamski ahlak, većina njih, i prijašnjih i sadašnjih, još uvijek o šijama pišu na nivou zavidnih Emevija.

 

Pa ih vidiš da govore o onome što ne shvataju, psuju i proklinju, izmišljaju laži i potvore na sljedbenike Ehli-bejta, od čega su oni čisti. Drže ih nevjernicima i izmišljaju im nadimke, oponašajući tako svoje ‘dobre’ prethodnike, Muaviju i njemu slične, one koji su silom preuzeli kormilo islamske vlasti, varkom, obmanom i dvoličnjaštvom.

 

Pa pišu da su šije grupa koju je osnovao Abdullah ibn Sebe Jevrejin, dok drugi put pišu da su oni porijekla medžusija, da su rafidije - Allah ih upropastio! - da su opasniji za islam od hrišćana i Jevreja, da su munafici, jer primjenjuju tekijju, da su slobodoumnici jer smatraju da su dozvoljeni haram brakovi i dozvoljavaju privremeni brak, a to je zinaluk, neki pišu da oni imaju neki drugi Kur’an, ne ovakav kao što je kod nas, zatim da obožavaju Alija i Imame od njegovih sinova, da mrze Muhammeda i Džibrila i da su oni...

 

Ne prođe ni jedna godina, a da se ne pojavi jedna ili nekoliko knjiga od ove uleme koja za sebe tvrdi da su ehli sunnet vel džemaat, a sve što pišu jeste ponižavanje šija smatrajući ih nevjernicima.

Za sva svoja takva pisanja nemju nikakva druga opravdanja, sem da time žele zadovoljiti svoje prvake i vođe, koji imaju ličnu korist u razdvajanju i cijepanju islamskog ummeta. Isto tako, za sve što pišu, nemaju nikakve dokaze, ni argumente, sem slijepe pristrasnosti, zlobe i neznanja i slijeđenja svojih prethodnika bez ispitivanja, istraživanja i pojašnjenja.

 

Oni su kao papagaji, ponavljaju ono što čuju, prepisuju ono što su napisali nasibijje, prirepci Emevija, i koji još uvijek žive slaveći i hvaleći Jezid ibn Muaviju.

(Ministarstvo prosvjete iz Saudijske Arabije je objavilo knjigu pod naslovom Činjenice o Emirul mumininu Jezid ibn Muaviji. I ovo Ministarstvo je odabralo ovu knjigu za udžbenik u zvaničnim školama.)

 

I ne čudimo se ovima koji hvale Jezid ibn Muaviju da proklinju i nevjernicima nazivaju neprijatelje Jezida. Ako su njihovi dobri prethodnici, Jezid i otac mu Muavija, obilno davali zlato i srebro svojim sljedbenicima i kupovali njihove duše u prošlosti, onda su milioni dolara, predivne vile u Londonu i Parisu, prepune svih udobnosti i čistog vina, moćne da danas kupe njihove duše, vjeru i domovinu.

 

Da ovi slijede Poslanikov sunnet, kao što misle i tvrde za sebe, naučili bi iz njegovog, s.a.v.a., ćudorednog morala i ahlaka, da poštuju druge, makar se i razilazili u vjerovanju.

 

Zar poslanički sunnet ne veli:

 

“Musliman muslimanu je kao čvrsta zgrada, podupiru i nadovezuju se jedan na drugog.”, i “Muslimani su kao jedno tijelo, ako zaboli jedan njegov organ, cijelo tijelo to osjeća i u groznici je.”

 

Zar Poslanik, s.a.v.a., nije jasno rekao:

“Psovanje muslimana je griješenje, a borba protiv njega je nevjerstvo.”

 

I da ovi pisci, koji za sebe tvrde da su ehli sunnet vel džemaat, poznaju Poslanikov sunnet, ne bi im njihove duše dozvolile da nevjernicima nazivaju one koji svjedoče da nema Boga, sem Allaha i da je Muhammed Božiji Poslanik, koji obavljaju namaz, daju zekat, poste ramazan, idu na hadž i naređuju dobro, a odvraćaju od zla.

 

Obzirom da su oni sljedbenici kurejševićkog i emevijskog sunneta, oni govore i pišu, na stepenu džahilijetskog umnog procesa, plemenskih misli i oholosti porijekla. Ovo nije za čuđenje, jer svaka posuda propušta ono što se u njoj nalazi. Zar Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije rekao, što je došlo u Mudroj Opomeni:

 

“Reci: ‘O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke.” Ali Imran, 64

 

Ako su uistinu sljedbenici sunneta, neka pozovu svoju braću, šije, da se okupe oko jedne riječi, koja im je zajednička. Ako islam poziva svoje neprijatelje:

Jevreje i hrišćane, da se okupe oko jedne riječi koja im je svima zajednička, zbog razumijevanja, šta je onda sa onima koji se klanjaju Jednom Bogu, onima čiji je Poslanik isti, Knjiga im je ista, kibla im je ista i njihov završetak je isti!

 

Zašto ulema ehli sunneta ne pozove svoju braću, ulemu šija da zajedno sjednu za sto, da raspravljaju na najljepši način i da poprave svoja vjerovanja, ako su u krivu, kao što oni tvrde?

Zašto ne organizuju islamsku konferenciju koja će okupiti oba mezheba i da svaki od ova dva mezheba izloži pitanja oko kojih se ne slažu svim muslimanima, kako bi se vidjelo što je ispravno, a što je laž? Posebno što ehli sunnet vel džemaat predsatvlja tri četvrtine muslimana u svijetu i imaju materijalne mogućnosti.

 

Ali, ehli sunnet vel džemaat ne radi na ovome, niti želi naučnu diskusiju i suočenje kome poziva i Kur’an Časni:

“Ti reci: ‘Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!” Bekare, 111

 

“Reci: ‘Imate li vi kakav dokaz da nam ga iznesete? Vi se samo za pretpostavkama povodite i vi samo neistinu govorite."An'am, 148

 

I zato vidiš da se oni uvijek priklanjaju psovanju, proklinjanju, nazivanjem nevjernicima, lažima i potvorama, a znaju da su dokazi kod njihovih protivnika, šija.

 

Vjerujem da se oni boje da većina muslimana ne postanu šije, ako bi se otkrile činjenice i istina, kao što se desilo nekoj ulemi sa El-Azhara u Egiptu, koji su počeli istraživati i tražiti istinu, pa su je spoznali i progledali su pred istinom, a onda su napustili vjerovanje ‘selefu saliha’. Ulema ehli sunneta vel džemaata zna za ovu opasnost koja prijeti njihovom opstanku i kako ih ne bi iznenadili.

 

Stvar je došla dotle da su neki od njih zabranili svojim sljedbenicima da sjede sa šijama i raspravljaju s njima. Čak su zabranili da se žene udaju od njih, i da jedu ono što oni zakolju. Iz ovog njihovog stava se razumije da su oni, ustvari, najudaljeniji od Poslanikovog sunneta, a najbliži sunnetu Emevija, koji su sav svoj trud ulagali da u zabludu odvedu Muhammedov ummet, po bilo koju cijenu, jer njihova srca se nisu smirivala, i nisu bila ponizna kada se Allah spominjao i ono što je objavljeno, a islam su prihvatili, a prema njemu su osjećali odvratnost i prezir.

 

O ovome govori njihov vođa, Muavija ibn Ebi Sufjan, koji je ubio najbolja ashabe, samo da bi se domogao vlasti. Na početku jednog svog govora, on kaže:

 

“Ja se ne borim protiv vas kako biste vi klanjali, ili postili, ili obavljali hadž. Ja se borim protiv vas kako bih preuzeo vlast nad vama, Allah mi je to dao, a vi osjećate prezir!”

 

Istinu je rekao Uzvišeni Allah: “Kada carevi osvoje neki grad, oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim, eto, tako oni rade.” Naml, 34