Pismo 109 (pitanje)

23. Rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

 

Već smo vam rekli u 19. pismu, da se neki od vaših oponenata protive tome da se vaš mezheb – i u principima i ograncima – može pozivati na Imame Ehli bejta, i obećali smo da ćemo vam se obratiti glede ovog pitanja, i evo stiglo je vrijeme tog obećanja. Pa da li ćete nam ponuditi ono čime ćete opovrći njihove tvrdnje? Selam

- S – 

 

 


Pismo 110 (odgovor)

29. Rebiu-s-sani, 1330. godine po H.

 

1.Šiijski mezheb je u neprekinutoj sponi sa Imamima Ehli bejta.

2.Prednjačenje šiija u bilježenju znanja u vremenu ashaba.

3.Autori iz perioda tabiina i tebei tabiina.

 

1. Zaista su ljudi obdareni znanjem, nužno svjesni da su se Šiije Imamije suprotno od (selefa) prethodnika, u principima i ograncima vjere prihvatili čistog Ehli bejta. (Irački časopis El-Huda, je ovaj odgovor navela u prvom i drugom svesku pod imenom svoga autora, tj. moje malenkosti, Abdu-lHusejna Šerefuddina El Musavija.)

 

Njihovi stavovi slijede stavove Imama Ehli bejta u ograncima, principima i ostalom što se crpi iz Knjige i Sunneta ili što im pripada od svih znanja, ni u čemu od toga se ne oslanjaju ni na koga drugog osim na njih. Tako da oni obožavaju Allaha, dž.š., približavajući Mu se na taj način, putem mezheba Imama Ehli bejta, ne tražeći da se to promjeni niti odobravaju zamjenu.

Na tome su bili njihovi dobri prethodnici od vremena Emiru-l-mu'minina,Hasana, Husejna i devet Imama iz Husejnovog, a.s., potomstva pa sve do vremena našeg.

 

Od svakog pojedinačnog Imama ogranke i principe je uzimao veliki broj pouzdanih šiija i čuvara hadisa, pobožnih i pouzdanih ljudi davši svog udjela neprekinutom nizu. Oni su to prenijeli onima nakon njih isto tako sigurnim

neprekinutim nizom, a oni nakon njih to su prenijeli onima nakon sebe na isti način i to je teklo tako u svakoj generaciji dok nije stiglo do nas poput jasnog Sunca u zenitu na kristalno čistom nebu.

 

Mi smo danas u ograncima i principima na onome na čemu su bili Imami

Poslanikovog Ehli bejta. Mi mezheb Imama prenosimo od svojih očeva, a naši očevi su ga prenosili od svojih očeva i to je tako bilo u svim generacijama do vremena Imama Hasana Askerija i Imama Alija Nekija, i hazreti Dževada i hazreti Ride i hazreti Kazima i hazreti Sadika i hazreti Bakira i hazreti Zejnu-l-abidina i hazreti Husejna i hazreti Hasana i hazreti Emiru-l-mu'minina, a.s.

 

Mi sada nemamo uvid u sve one koji su bili prijatelji Imama Ehli bejta od prethodnih genaracija šiija, koji su od njih slušali vjerske propise, i sticali znanje o islamu. Zaista je obruč širi od toga da bi mogli biti izbrojani.

 

Od vrijednih djela dovoljno ti je ono što je ispisano perima uleme, koja ne

mogu biti nabrojana u ovom pismu a što je preneseno od svjetlosti Imama

upute Muhammedovog, s.a.v.a., Ehli bejta i što je iznjedreno iz njihovog mora, što su čuli iz njihovih usta i uzeli sa njihovih usana. To su antologije njihovog znanja, i zaglavlja njihove mudrosti, napisane su u njihovo vrijeme a nakon njih su bile priručnici šiijama. Putem njih je postala jasna prednost mezheba Ehli bejta, a.s., nad ostalim muslimanskim pravcima.

 

Jer mi ne znamo da je neko od sljedbenika četiriju imama, naprimjer u vrijeme svoga imama napisao knjigu o jednom od svojih mezheba.

 

Već tek nakon njega, ljudi su počeli pisati, i napisali su veliki broj djela u vremenu u kojem se slijeđenje ograničilo na četiri imama, i predvodništvo u ograncima je reducirano na njih a oni su za vrijeme svoga života bili poput ostalih pravnika i muhaddisa koji su bili njihovi savremenici, i nisu se izdvajali nikakvom prednošću u svojoj generaciji tako se nije našao niko ko bi im pridavao važnost pa da bilježi njihove riječi, kao što su tome pridavale značajšiije u bilježenju riječi svojih bezgriješnih Imama.

 

Zato šiije od početka svoga nastanka nisu dozvoljavale obraćanje nekom drugom u vjerskim pitanjima mimo svojih Imama.

Upravo zato su bili revnosni i tako posvećeni njima i striktno su od njih primali vjerska znanja i ulagali sav napor ne štedeći su u tome da zapišu sve ono što su oni objašnjavali. Uprli su sav svoj napor i ambicije u tome,da je to bez premca, zarad očuvanja znanja koje je takvo da kod Allaha – po šiijskom stavu – nijedno drugo mimo toga nije ispravno.

 

Dovoljno ti je ono što su napisali za vrijeme života Imama Sadika, a.s., ElUsulu el-erbe'a mi'eti (400 principa) a riječ je o 400 knjiga koje su napisali 400 autora za vrijeme života Imama Sadika, a.s., iz njegovih fetvi. Mimo ovih knjiga postoje i druge knjige napisane za vrijeme Imama Sadika, a.s.,čiji je broj mnogostruko veći od toga. A ubrzo ćemo o tome dati opširno objašnjenje.

 

Što se pak četiri (sunijska) imama tiče, pa nijedan od njih kod ljudi nema položaj koji kod šiija imaju Imami Ehli bejta, štaviše za svoga života nisu bili na položaju na koji su postavljeni nakon svoje smrti. Što eksplicitno navodi Ibn Haldun El-Magribi u poglavlju posvećenom Šerijatskom pravu (ilmu-l-fikhu) i svojoj poznatoj El-Mukaddimi.

 

To je stvar koju učenjaci priznaju. I mi naravno ne sumnjamo u to da su njihovi mezhebi zapravo mezhebi njihovih sljedbenika, na kojima temelje svoja djela u svakom stoljeću a što su oni zabilježili u svojim knjigama, jer njihovi sljedbenici su upoznatiji sa svojim mezhebom, kao što su šiije upoznatije sa mezhebom svojih Imama, koji služe svoga Gospodara djelujući u skladu s onim što taj mezheb iziskuje, i ne realizira im se namjera približavanja Bogu osim u skladu sa tim mezhebom. 

 

2. Zaista je istraživačima očito jasna stvar prednost šiija nad drugima u bilježenju znanja jer u prvo vrijeme to nije činio niko drugi osim Alija i učenih šiija. Vjerovatno je razlog tome činjenica da je među ashabima došlo do neslaganja u tome da li je bilježiti znanje dozvoljeno ili nije. Pa su to zabranili – kako prenose Askelani u uvodu Fethu-l-barija i drugi mimo njega – Omer Ibn El-Hatab i skupina drugih ashaba, iz straha da ne bi došlo do miješanja hadisa iKur'ana.

 

A Ali, a.s., i njegov nasljednik Imam Hasan Mudžteba i određeni broj ashaba, su to dozvolili, i to je tako ostalo, sve dok se generacija tabiina pred kraj vremena drugog stoljeća po Hidžri nisu složili o dozvoljenosti toga. Tada Ibn Džerih piše knjigu o ostavštini Mudžahida i 'Ata'a u Mekki.

 

Od Gazalija se prenosi da je to prva knjiga napisana u islamu, a ispravno je

da je to prva knjiga koju je napisao musliman koji nije šiija, nakon toga slijedi knjiga Mu'temir Ibn Rašida Es-San'anija u jemenu zatim Malikova Muvet'a. U uvodu Fethu-l-barija prenosi se da je Er-Rebi'a Ibn Sabih prvi koji je sakupljao informacije, a živio je predkraj vremena tabiina. U svakom slučaju, jednoglasno je mišljenje o tome da sunije nisu imale pisanog djela u prvom islamskom stoljeću.

 

Međutim, Ali, a.s., i njegove šiije, time su se bavili već prvog stoljeća i prva stvar koju je Emiru-l-mu'minin, Ali, a.s., napisao bila je Božija Knjiga. On je nakon obavljanja poslova na ispraćaju Poslanikove, s.a.v.a., dženaze, uzeo na sebe obavezu da ne izlazi iz kuće osim zarad namaza, dok ne sabere Kur'an u cjelini.Sabrao ga je po principu redosljeda objavljivanja sura.

 

Ukazavši na opće i posebne naznake u njemu, apsolutne i ograničavajuće,

jasne i nejasne ajete, derogirajuće i derogirane, naredbe i olakšanja,

zakone i adabe. Naznačio je povode objave ajeta. Objasnio ono što je s

određenih aspekata zbunjujuće.

 

Ibn Sirin je govorio:

“Da mi je došla ova Knjiga u ruke, u njoj je znanje.”

(To od njega prenosi Ibn Hadžer u Savaiku, kao i drugi poznati alimi.)

 

Više ashaba su sakupili Kur'an, s tom razlikom da ga nisu sastavili po

redosljedu objavljenih sura, niti su išta zabilježili od tajni koje si već čuo.

Tako da je hazreti Alijevo, a.s., sakupljanje Kur'ana sličnije komentaru.

Nakon završetka posla oko Kur'ana, napisao je za velikodostojnicu žena

hazreti Fatimu knjigu koja je kod njegovih čistih potomaka poznata kao

Fatimin mushaf, koji sadrži primjere i mudrosti, savjete i pouke, vijesti i

rijetkosti, što je bilo povod njene utjehe zbog smrti Vjerovjesnika, s.a.v.a.

 

Nakon toga napisao je knjigu o krvarini i naslovio je kao Es-Sahifa. Navodi

je Ibn Sa'd pri kraju svoje knjige poznat kao El-Džami, prenoseći je od

Emiru-l-mu'minina. Vidio sam da Buharija i Muslim govore o ovoj Sahifi

prenoseći iz nje na nekoliko mjesta u svojim Sahihima.

Od onog što njih dvojica prenose jeste ono što bilježi E'amaš od Ibrahima

El-Tejmija od svoga oca:

“Rekao je Ali, r.a.: “Pored Allahove knjige jedina knjiga koju čitamo je EsSahifa” Zatim je pokazao Sahifu. Pa sam vidio da se u njoj govori o ranama

o devinim zubima. U njoj je stajalo da je Medina harem od 'Ira do Sevra. Ko

god oskrnavi tu svetost, ili pruži zaštitu onome koji je oskrnavio, na njemu

je prokletstvo Allaha, meleka i svih ljudi!”

قال علي رضي اهلل عنه ما عندنا كتاب نقرؤه اال كتاب اهلل غير هذه الصحيفة، قال: فأخرجها فاذا فيها أشياء من

حدثا أو آوى ً محدثا فعليه لعنة اهلل ً الجراحات وأسنان االبل قال: وفيها المدينةـ حرم ما بين عير الى ثور، فمن أحدث فيها

والمالئكة والناس أجمعين

 

Ovaj se hadis doslovno nalazi u Buhariji u knjizi El-Faraid u četvrtom

svesku u Sahihu, str. 111. A u Sahihu Muslimu se nalazi u poglavlju o

odlikama Medine u knjizi o hadžu u prvom svesku, str. 523.

 

Imam Ahmed Ibn Hanbel u svome Musnedu puno prenosi iz Sahife, pa

između ostalog prenio je u prvom svesku na 100. stranici od Tarika ibn

Šehaba:

“Vidio sam Alija, r.a., nalazio sa na minberu i govorio je: “Tako mi Allaha,

pored Allahove, s.v.t.,knjige, nemamo drugo da čitamo mimo Sahife – a

ona je bila okačena na njegovoj sablji – koju sam uzeo od Resulullaha,

s.a.v.a...”

واهلل ما عندنا كتاب نقرؤه عليكم اال كتاب اهلل تعالى، وهذه الصحيفة ـ وكانت معلقة بسيفه ـ أخذتها من رسول اهلل صلى

 ...اهلل عليه وآله وسلم

 

U Safarovoj predaji od Abdu-l-Melika kaže se:

“Imam Bakir, a.s., je tražio hazreti Alijevu, a.s., knjigu. Hazreti Sadik, a.s.,

je donese, bila je zamotana u svitak (obima) poput čovjekovog bedra. U

njoj je stajalo: “Žena nema pravo na mužev posjed nakon njegove smrti.”

Pa reče Imam Bakir, a.s.: “Tako mi Allaha ovo je Ali pisao a Poslanik

diktirao.”

 

Pristala je grupa šiija za Emiru-l-mu'minom, pa su pisali u njegovo

vrijeme,među njima su bili Selman Farsi, Ebu Zerr Giffari, kako navodi Ibn

Šehrašub kada kaže:

“Prvi ko je pisao u islamu bio je Ali Ibn Ebi Talib, zatim Selman Farsi, zatim

Ebu Zerr...”

 

Među njima je i Ebu Rāfi', Poslanikov, s.a.v.a., oslobođeni rob, i rizničar

Emiru-l-mu'mininovog bejtu-l-mala, bio je od njegovih posebnih prijatelja,

od onih koji su bili svjesni njegovog položaja. Njegova je knjiga Es-sunen

ve-l-ahkam ve-l-kadaja, koju je sabrao samo od Alijevih, a.s., hadisa. Kod

naših prethodnika ta knjiga je bila krajnje uvažavana. Prenosili su je svojim

lancima prenosilaca.

 

Od njih je i Ali ibn Ebi Rāfi', u El-Isabetu u njegovoj biografiji kaže se da je

rođen za vrijeme Poslanika i da mu je on dao ime Ali. On je autor knjige o

fikhskim znanostima u skladu sa mezhebom Ehli bejta. A Ehli bejt, a.s., je

uvažavao ovu knjigu i tražili su od šiija da je koriste. Musa Ibn Abdullah ibn

El-Hasan kaže: “Pitao je čovjek moga oca o tešehudu, pa moj otac reče:

“Daj mi knjigu Ibn Ebi Rafi'a, on je iznese i iz nje nam je diktirao...”

 

Autor knjige Revdātu-l-džennāt, daje do znanja da je to prva šiijska

fikhskaknjiga, ali on je, Allah mu se smilovao, u tome pogriješio. 

Među njima je i Ubejdullah Ibn Ebi Rāfi', Alijev, a.s., pisar i sljedbenik.

Slušao je Poslanika, s.a.v.a., i prenosi od njega, kada je rekao Dža'feru

(Tajjaru): “Sličan si mi po izgledu i naravi.” (وخلقي ُخلقي اشبهت (

To od njega bilježe autoriteti, između ostalog Ahmed Ibn Hanbel u svome

Musnedu. O tome govori Ibn Hadžer u prvom dijelu El-Isabeta pod imenom

Ubejdullah Ibn Eslem, jer ime Ebu Rafiovog oca je Eslem. U ovoj knjizi

Ubejdullah piše o onim ashabima koji su na Siffinu bili sa Alijem, a.s. Vidio

sam da Ibn Hadžer u El-Isabetu od njega mnogo prenosi, pa pogledaj.

(Prvi dio El-Isabeta biografija Džubejr Ibn El-Hubaba Ibn El-Munzira ElEnsarija)

Među njima je i Rebi' Ibn Semi' koji je autor knjige o zekatu na

četverenošce iz hadisa koje Ali, a.s., prenosi od Resulullaha, s.a.v.a.

Od njih je i Abdullah Ibn El-Hurr El-Farsi, koji ima uradak iskupljenih hadisa

koje Ali, a.s., prenosi od Poslanika, s.a.v.a.

 

Zatim El-Asbag Ibn Nebate, Emiru-l-mu'mininov prijatelj, od onih koji su

striktno bili sa njim, prenio je od njega obavezu datu Aštaru, kao i oporuku

njegovom sinu Muhammedu. Prenose ih naši prijatelji svojim ispravnim

lancima prenosilaca do njega.

 Od njih je i Selim Ibn Kejs El-Helali, Alijev, a.s., prijatelj. Prenosio je od

njega i od Selmana Farsija. Autor je knjige o imametu, o kojoj govori Imam

Muhammed ibn Ibrahim Nu'mani u El-Gibetu, pa kaže:

“Nema razilaženja među učenim šiijama i onima koji su prenosili hadise od

Imama u tome da je knjiga Selima ibn Kejsa El-Helalija osnova za knjige

koje se bave principima vjere koju su prenosili učeni ljudi i nosioci hadisa

Ehli bejta i da je najstarija od njih. Ona spada u glavne izvore kojima se

obraćaju šiije i na koje se oslanjaju...”

 

Naši prijatelji su već popisali one koji su pisali djela iz te generacije selefu

saliha, pa ko želi nek se obrati indeksima i biografijama posvećenim tome.

3. Što se pak tiče autora iz druge generacije tojest, tabiina – naše pismo

ne može obuhvatiti da ih navedemo, u vezi njih i njihovih djela, lanaca

prenosilaca, opširno je zabilježeno u bibliografijama i životopisima

sastavljenim od strane naših alima.

(Poput Fehreste En-Nadžaši, te knjige Munteha-l-mekal fi ahvali er-ridžal

od Šejha Ebu Alija, zatim knjige Minhadžul mekal fi takhiki ahvali er-ridžal

od Mirze Muhammeda i drugih djela iz ove oblasti a koja su veoma brojna)

 

U vrijeme ove generacije svjetlost Ehli bejta je zablistala, prije toga bila je

pod zastorom oblaka nepravde nepravednih. Jer nesreća Kerbele je

raskrinkala neprijatelje Muhammedovog, s.a.v.a., Ehli bejta, koji su bili

srozani u očima umnih ljudi, a pozornost istraživača bila je usmjerena

stradanjima Ehli bejta. Ljudi su bili prisiljeni razmatrati osnove ove

iznenadne tegobne nesreće od trenutka kada su izgubili Resulullaha,

s.a.v.a., i bili su dužni iznaći uzroke, tako su stekli uvid u korijen i sjeme te

nesreće. Upravo zbog toga su revnosni muslimani ustali da čuvaju položaj

Ehli bejta i da im pomažu. Jer ljudska priroda po svojoj naravi pomaže

onome kome je učinjena nepravda a gnuša se od nepravednika.

 

Muslimani kao da su nakon te užasne nesreće ušli u novo doba, okrenuli

su se prijateljstvu i slijeđenju hazreti Imama Ali Ibn Husejna Zejnu-l-

abidina, a.s. Prišli su mu i u principima i ograncima vjere i u svemu što se

crpi iz Kur'ana i Suneta u ostalim islamskim znanostima, nakon njega to su

učinili sa njegovim sinom hazreti Imamom Bakirom, a.s. Prijatelji ova dva

Imama, pisali su djela koja se ne mogu nabrojati. Šta više broj onih čija su

imena i biografijezabilježene u bibliografijama učenjaka koji su sticali

znanje od ova dva Imama, stiže cifru od četiri hiljade ljudi. Broj njihovih

djela dostiže cifru od deset hiljada knjiga i više.

 

Što su naši prijatelji prenijeli sa ispravnim lancima prenosilaca u svakoj

generaciji koja nakon toga slijedi. Određenom broju tih učenjaka ukazala

se divna prilika da budu na usluzi toj dvojici Imama i njihovom nasljedniku

Imamu Sadiku, a.s. I većem broju njih se ostvarila sreća da zauzmu vodeća

mjesta u naučnom i praktičnom pogledu.

 

Od njih je Ebu Se'id Eban Ibn Teglab Ibn Rebah El-Džeriri, poznati učač

Kur'ana, islamski pravnik, prenosilac hadisa, komentator Kur'ana,

stručnjak metodologije islamskog prava, lingvista. Spadao je među

najpouzdanije ljude. Bio je savremenik trojice Imama i prenosio od njih

obilato znanje i ogroman broj hadisa. Dovoljno je to što je od samo od

Imama Sadika, a.s., prenio trideset hiljada hadisa,5 kako navodi Mirza

Muhammed u Ebanovoj biografiji u knjizi Munteha-l-makal, pozivajući se na

Eban Ibn Osmana od Imama Sadika, a.s.,kod kojeg je uživao ugled i

poštovanje. Kada je bio sa Imamom Bakirom, a.s., u Medini on mu je

rekao:

“Sjedi u džamiji i daji ljudima fetve, zaista volim među mojim šiijama

vidjeti ljude poput tebe.”

اجلس في المسجد وأفت الناس؛ فاني أحب أن يرى في شيعتي مثلك

 

Imam Sadik, a.s., mu je rekao:

“Diskutuj s medinjanima, zaista volim da ima poput tebe mojih prenosilaca

hadisa i ljudi.”

 (ناظر أهل المدينة،ـ فاني أحب أن يكون مثلك من رواتي ورجالي)

 

Kada bi dolazio u Medinu, ljudi bi s njim upriličili naučna okupljanja i

oslobađali bi mu mjesto kraj Vjerovjesnikovog, s.a.v.a., stuba.

Imam Sadik, a.s., je rekao Selimu Ibn Ebi Hubbetu:

“Budi s Ebi Ibn Taglabomzaista je od mene čuo brojne hadise, pa što ti on

prenese, to prenesi od mene.”

، فما روى لك فاروه عني ً ائت أبان بن تغلب فانه سمع مني

ً

حديثا كثيرا

 

Imam Sadik, a.s., je rekao Eban Ibn Osmanu: “Zaista Eban Ibn Taglam

prenosi od mene 30000 hadisa, pa prenesi ih od njega.”

 

Kada bi Eban došao kod Imama Sadika, a.s., on bi ga zagrlio i rukovao se s

njim, naređivao bi da mu donesu jastuk, i potpuno bi se okretao prema

njemu. Kada su ga obavjestili o njegovoj smrti, Imam Sadik, a.s., je rekao:

“Tako mi Allaha, srce me boli zbog Ebanove smrti.”

 

A umro je 141. godine po H. Prenosio je i od Enes Ibn Malika, E'amaša,

Muhammed ibn El-Munkedira, Semmak Ibn Harba, Ibrahima Naheija,

Fudajla Ibn Amra i Hakema. Na njega se pozivaju Muslim u autori četiriju 

Sunena što smo već objasnili u 16. pismu. Ne šteti mu to što se Buharija

ne poziva na njega, jer to je po uzoru njegovog nepozivanja naImame Ehli

bejta, jer nije se pozivao na Imama Sadika, Kazima, Ridu, Dževada Tekija,

Hadija Nekija, Hasana Askerija, šta više nije se pozivao ni na velikog unuka

Poslanikovog, velikodostojanika džennetske mladeži. Ali naravno pozivao

se na Mervana Ibn Hakema, Imrana Ibn Hatana, Ikrimu Berberija i druge

slične njima. Zaista mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.

 

Eban ima zanimljiva djela, poput Tefsir garibi-l-Kur'an u kojem se nalazi

mnogo arapskih stihova kao svjedoci za ono što se nalazi u Kur'anu. Nakon

njega Abdu-r-Rahman Ibn Muhamed Ezdi Kufi sastavlja njegovu knjigu i

knjige Muhamed ibn Es-Saiba El-Kelbija i Ibn Revka Atijje Ibn El-Harisa,

načinivši jednu cjelinu, objasnivši u njoj ono što je među njima različito i

ono u čemu se međusobno slažu.

 

Tako da se nekada Ebanova knjiga nalazi samostalna a nekada u sklopu

onog što je sačinio Abdu-r-Rahman. A naši prijatelji prenose iz obje knjige

pouzdanim lancima prenosilaca, i različitim putevima.Eban je napisao

knjigu El-Fadail, i knjigu Siffin, kao i referentnu knjigu o metodologiji prava

na koju se oslanjaju Imamije u šerijatskim propisima. Sve njegove knjige

su prenesene lancimaprenošenja od njega, o čemu se detaljno može

pogledati u knjigama Ridžala.

Od njih je i Ebu Hamza Es-Sumali Sabit Ibn Dinar, bio je od pouzdanih ljudi

našeg selefu saliha i njihovih autoriteta. Učio je kod trojice Imama, Sadika,

Bakira i Zejnu-l-abidina, a.s., bio im je odan i blizak. Imam Sadik ga je

hvalio rekavši: “Ebu Hamza je u svoje vrijeme poput Selmana Farsija u

svoje vrijeme” Od Imama Ride, a.s., se prenosi:

“Ebu Hamza je u svoje vrijeme poput Lukmana u svoje vrijeme.”

 

 Napisao je tefsir Kur'ana. Vidio sam da Tabarsi u svome tefsiru Medžme'ul-bejanu, prenosi od njega.

(Pogledaj Medžme'u-l-bejan, tumačenje 23. ajeta sure Šura: Reci ne tražim

od vas nagrade osim ljubavi prema porodici, gdje se može naći kako

prenosi iz Ebu Hamzinog tefsira.)

Napisao je En-Navadir, Ez-Zuhd, Risaletu-l-hukuk, koju je prenio od Imam

Zejnu-l-abidina Ali Ibn Husejna, a.s. Od njega također prenosi dovu EsSahar. On prenosi od Enesa, Eš-Ša'bija, a od njega prenose Veki', Ebu

Ne'im i grupa iz te generacije i od prijatelja i drugih, što smo objasnili

govoreći o njemu u 16. pismu.

Tu ima i drugih ljudi koji nisu zatekli Imama Zejnu-l-abidina, ali su bili na

usluzi dvojici Imama Bakiru i Sadiku, a.s.

 

Od njih su Ebu Kasim Burejd Ibn Mu'avija El-Adžli, Ebu Basir El-Asgar Lejs

Ibn Murad El-Bahtari El-Muradi, Ebu Hasan Zurare Ibn E'ajan, Ebu Džafer

Muhammed Ibn Muslim Ibn Rebah El-Kufi Et-Taifi Es-Sekafi i grupa

autoriteta upute i blistavih svjetionika, za čiji broj ovo pismo nema

dovoljno mjesta.

Što se ove četverice tiče oni su postigli bliskost, postali su prvaci,

uzdignuvši se na visok nivo, čak je za njih Imam Sadik, a.s., kazao: “Oni su

Božiji povjerenici za ono što On dozvoljava i zabranjuje.” (حالله على اهلل أمناء هؤالء

وحرامه (Isto takokazao je: “Ne nalazim nikoga ko oživljava govor o nama 

poput Zurareta, Ebu Basira Lejsa, Muhammeda bin Muslima i Burejde, da

nije njih niko ne bi dolazio do tih zaključaka.”

ً أحيى ذكرنا اال زرارة وأبو بصير ليث، ومحمد بن مسلم،

هؤالء أمناء اهلل على حالله وحرامه ، وقال: »ما أجد أحدا

وبريد، ولوال هؤالء ما كان أحد يستنبط هذا

 

Zatim je rekao:

“Oni su čuvari vjere, povjerenici moga oca, što se tiče Božijeg halala i

harama, oni su prethodnici prema nama na ovom svijetu i predhodnici

prema nama na Ahiretu.”

هؤالء حفاظ الدين،ـ وأمناء أبي، على حالل اهلل وحرامه، وهم السابقون الينا في الدنيا، والسابقون الينا في األخيرة

I rekao je:

“Obraduj poslušne (22:34) Džennetom.” Zatim je nabrojao imena ove

četverice.

 (بشر المخبتين بالجنةثم ذكر األربعة)

 

U dugom govoru u kojem ih je spomenuo kazao je:

“Moj otac ih je držao povjerljivim u vezi sa Božijim zabranama i dozvolama,

oni su bili čuvari njegovog znanja. Tako i danas oni su povjerenici mojih

tajni i istinski prijatelji mog oca. Oni su zvijezde mojih šiija i živi i mrtvi.

Njima Allah razotkriva svaku novotariju. Oni štite ovu vjeru od laži

novatora i interpretacija ekstremista...”

ً كان أبي أئتمنهم على حالله اهلل وحرامه، وكانوا عيبة علمه، وكذلك اليوم هم عندي مستودع سري، وأصحاب أبي ،

حقا

 Iوهم نجوم شيعتي أحياء ً وأمواتا، بهم يكشف اهلل كل بدعة، ينفون عن هذا الدين انتحال المبطلين، وتأويل الغالين

druge časne riječi Imama – a za sve njih nema prostora u ovom pismu –

kojima im se potvrđuje vrijednost, čast, poštovanje, vilajet.

 

I pored toga neprijatelji Ehli bejta, a.s., ih optužuju svim vrstama otvorenih

potvora što smo opširno napisali u knjizi Muhtesaru-l-Kelam fi mu'ellifi-ššii'ati min sadri-l-islam.

Takve stvari ne umanjuju njihov uzvišeni status i veliki značaj kod Allaha,

Njegovog Poslanika i vjernika. Kao što zavidnost prema vjerovjesnicima

nije povećavala ništa drugo do li dostojanstvo tih vjerovjesnika, niti je

ostavljala kakvog traga u njihovim vjerozakonima osim širenja istog među

istinoljubivim, iprihvatanja u srcima umnih.

 

Za vrijeme Imama Sadika, a.s., znanje se proširilo kao nikada prije, sa svih

strana pohrlile su mu šiije njegovih očeva. On ih je dočekao raširenih ruku,

bio je prisan sa njima. Nije štedio truda u tome da ih upozna sa tajnama

znanja, preciznim mudrostima, zbiljama stvari, kako to izriče Ebu El-Feth

Šehrestani u knjizi El-Milel ve-n-nihel.

 

Govoreći o Imamu Sadiku, a.s., kaže: “U vjeri je posjedovao ogromno

znanje, savršenih manira u mudrosti, intenzivnog odricanja na ovom

svijetu, potpunog suzdržavanja od strasti.” Također je rekao: “U Medini je

ostao neko vrijeme, koristivši šiijama koji su mu prišli, govorivši svojim

prijateljima tajne znanja. Nakon toga je došao u Irak i tu je ostao neko

vrijeme, nikada nije pomišljao o Imametu ili o vlasti i niskim se nije

raspravljao o hilafetu.” Zatim je rekao: “Ko se nalazi u dubinama spoznaje,

nikada nerazmišlja o potoku, i ko se ispenje na vrh istine, nema straha od

pada...” A o istini zbore i nepristrasni i prkosni.

 

Od Sadikovih, a.s., prijatelja istakla se značajna grupa i ogroman broj ljudi.

Bili su predvodnici upute, blještava svjetla u tami, mora znanja, zvijezde

upute. Od onih čija su imena i životopisi uvedeni u knjige biografija jesu

četiri hiljade su iz Iraka, Hidžaza, Farsa i Sirije. Oni su autori poznatih djela

među šiijskom ulemom. Između ostalog to su i 400 usula što smo već

spomenuli, tojest 400 knjiga koje su napisali 400 ljudi iz fetvi Imama

Sadika, a.s., za vrijeme njegovog života, i koje su im nakon njega bile okvir

znanja i djelovanja, sve dok ih grupa alima ummeta nije sažela i uprostila

kako bi olakšala i približila onima koji tragaju za tim stvarima.

 

Od toga je najbolja zbirka od četiri knjige i to su šiijske matrice u usulu i

furu'u od početka pa do našeg vremena a to su El-Kafi, Et-Tahzib, ElIstibsar i Men la jahduruhuel-fakih. Riječ je o knjigama koje su tradirane

neprekidnim lancem prenosilaca, i njihov sadržaj je neupitno originalan. ElKafi, je najstarija, najveća, najbolja i najautentičnija. Sadrži 16.199 hadisa,

što je više od onog što skupa sadrže šest Sahiha.

Što jasno naznačava Šehid u Ez-Zikra i mnogi drugi renomirani alimi.

Hišam Ibn El-Hakem, prijatelj Imama Sadika i Kazima, a.s., napisao je

brojne knjige. Od toga je postalo poznato 29 djela. Prenosili su ih naši

prijatelji svojim lancem prenosilaca do njega, o čemu se detaljno govori u

mojoj knjizi Muhtesaru-l-kelami fi mu'ellifi eš-šii'ati min sadri-l-islam. To su

korisne i jasne knjige, razumljivog izraza, sjajnih dokaza u principima i

ograncima vjere, o Tevhidu, racionalnoj filozofiji, u njima se pobijaju

ateisti, heretici, panateisti, predestinatori, deterministi, ekstremisti u vezi

Alija i Ehli bejta. Opovrgavaju seharidžije i nasibije, zatim oni koji poriču

oporuku datu Aliju, a.s., oni koji ga stavljaju iza halifa, koji su ratovali

protiv njega, zatim oni koji daju prednost onima koji nisu bolji nad onima

koji su bolji i drugi.

 

Hišam je bio od najučenijih ljudi drugog stoljeća u teologiji, teozofiji, i

ostalim racionalnim i tradicionalnim znanostima. Bio je istaknut u fikhu i

hadisu, nadmašio je druge u tefsiru i ostalim naukama i strukama. On je

sređeno i jasno govorio o Imametu, a mezhebe je preispitivao

opservacijom. Prenosio je hadise od Sadika i Kazima, a.s.

Kod njih je imao posebno mjesto koje ne može biti opisano. Zaslužio je

takve pohvale od njih koje ga dižu na visok nivo vrijednosti.U početku je

bio Džehmija (sekta) zatim je susreo Imam Sadika, a.s., i

njegovimuputama je stekao ispravnu sliku te mu se priključio. Zatim

Imamu Kazimu, a.s., i bio je iznad svih njihovih ashaba. Oni koji žele

utrnuti svjetlost Božiju u Njegovim svjetiljkama optužuju ga za

antropomorfizam i druge stvari, sve zbog zavisti i mržnje prema Ehli bejtu.

 

A mi najbolje poznajemo njegov mezheb, jer kod nas se nalazi njegov

životopis i djela. Ukazali smo na njegove knjige kojim je pomogao naš

mezheb. Nije dozvoljeno da nam budu skrivene njegove riječi – a on je od

naših prethodnika – koje su jasne drugima iako su daleko od njega i

mezhebom i metodom. Međutim, ono što od njega prenosi Šehristani u ElMilelu ve-n-nihelu, ne upućuje na to da je on antropomorfist.

A Šehristani je doslovno kazao:

“Hišam Ibn El-Hikem, je bio nedokučiv u principima vjere, nedopustivo je

da zanemari svoje argumente upućene Mu'tezilijama, zaista je on iznad 

onog što argumentira svom oponentu, a daleko od onog što mu iznosi o

antropomorfizmu. Stvar je u tome da je on dokazima uvjerio Alafa, rekavši

mu: “Ti kažeš da Allah zna znanjem, a njegovo znanje je Njegova bit, pa

On zna ali ne kao posjednici znanja, a zašto ne kažeš, On je tijelo, ali ne

kao tijela...”

 

Nije skriveno da ove riječi, ukoliko su njegove, izgovorene su s namjerom

oponiranja Alafu. I onaj koji nečim oponira ne mora vjerovati u to, jer

moguće je da je imao namjeru provjeriti koliko je Alaf tačno informiran, i

koliko duboko je upućen u znanje, kao što na to ukazuje Šehrestani

riječima: “Čovjek je iznad onoga što argumentira svom oponentu a daleko

od onoga što mu iznosi o antropomorfizmu. S tim da ukoliko

pretpostavimo da stoji ono na što aludiraju Hišamove riječi o

antropomorfizmu, moguće je da je to kazao prije nego je stekao ispravnu

sliku o stvarima, jer kao što znaš, on je bio od onih koji su imali stav

Džehmija, a zatim je uputama Poslanikovog Ehli bejta bio upućen, i postao

od posebnih prijatelja Imama Ehli bejta, a.s.

 

Niko od naših prethodnika nije našao ništa od onoga što mu njegovi

oponenti pripisuju, kao što ni ja nisam našao ni traga od onog što pripisuju

Zuraretu Ibn E'ajunu, Muhammedu Ibn Muslimu, Mu'minu Et-Taku i

drugima, s tim da smo istrošili svu svoju snagu u razgovorima o tome, i

nije tu ništa drugo posrijedi do li nasilje i neprijateljstvo, i potvora i

neistina, a Ti nikako ne misli da je Allah nemaran prema onom štarade

nasilnici.” (Ibrahim, 42)

 

Međutim, ono što Šehristani prenosi od Hišama, tojest, riječi u kojima on

Alija uzdiže na nivo božanstva, pa to će nasmijati i ženu koja je pobacila

dijete. Hišam je iznad toga da mu se pripišu takve nesuvislosti i

praznovjerja. Hišamove su riječi o Jednoti Božijoj kojima poziva držanju

Allaha svetim od pojave u tjelesnom obliku, i iznad onoga što o Njemu

govore neznalice. Takav mu je i govor o Imametu, oporucu, koja je

proglašena od Resulullaha u vezi sa Alijem, a.s., koja očito naglašava da je

Ali iz njegovog ummeta i od njegovih pripadnika, i da je on njegov

opunomoćenik i halifa, i da je od Božijih robova kojima je učinjeno nasilje i

koji su prinuđeni, i da je od onih koji nisu mogli očuvati svoje pravo, koji su

prisiljeni podleći sili svojih protivnika, u stalnojbojazni za svoju sigurnost,

koji nema ni podržavatelja ni pomagača.

I kako Šehrestani može svjedočiti za Hišama da je on nedokučiv u

principima vjere, i da ne dozvoljava da zaboravi argumente koje je uputio

Mu'tezilijama, i da je on daleko od onog što je iznio Alafu rekavši mu:

“Pa zašto ne kažeš da je Allah tijelo ali ne poput tijela.”

A zatim da mu pripiše riječi da je Ali, božanstvo. Zar ovo nije očita

kontradikcija?! Zar dostoji nekome poput Hišamu, usprkos njegovom

obilatim vrijednostima pripisivati ovakva praznovjerja? Nipošto! Međutim,

masa iz zavisti i zlobe prema Ehli bejtu i onima koji imaju njihovo mišljenje,

ne želi ništa drugo do li širiti uznemirujuće vijesti, a nema moći ni snage

osim u Allaha, Uzvišeni i Moćnog.

 

U vrijeme Imama Kazima, Ride, Dževada, Hadija, Hasana Askerija, a.s.,

pisanje se umnožilo do krajnje mjere, njihovi hadisi i hadisi njihovih očeva 

su se proširilina sve strane. Uložen je krajnji napor u stjecanju znanja, u

uranjanju u more njihovog znanja, otkrivanju tajni, bilježenju pitanja. Nije

se štedio napor u bilježenju znanosti i u sabiranju raštrkanih znanja.

 

Muhakik – uvećao Allah njegov položaj – kaže u El-Mu'teberu:

“Među Dževadovim, a.s., učenicima bilo je izvrsnih ljudi poput Husejn Ibn

Se'ida, njegova brata Hasana, Ahmed ibn Muhammeda Ibn Ebi Nasra ElBizantija, Ahmed Ibn Muhamed Ibn Halid El-Berkija, Šazana, Ebu-l-Fadl

El-'Amija, Ejjub Ibn Nuha, Hamed Ibn Muhammeda Ibn Isaa i drugih čiji

popis je veoma dug. Njihove knjige su u opticaju do danas među među

prijateljima i svjedoče o ogromnom znanju...”

 

Dovoljno ti je to što broj djela koja je napisao Barki veći od 100 knjiga.

Bizanti, također ima veliku knjigu poznatu kao Džam'iu-l-Biznati. Husejn

Ibn Se'id ima30 knjiga.

Nemoguće je u ovom pismu nabrojati ono što su napisali učenici šest

Imama, potomaka Imama Sadika, a.s.

 

Zato te upućujem na biografije i indekse pa pogledaj u njima o Muhammed

Ibn Senanu, Ali Ibn Mehzijaru, Hasanu Ibn Mahbubu, Hasanu Ibn

Muhamedu Ibn Sema'atu, Safvanu Ibn Jahji, Ali Ibn Jaktinu, Ali Ibn Faddalu,

Abdu-r-Rahmanu Ibn Nedžranu, Fadlu Ibn Šazanu – on ima 200 knjiga –

Muhammed Ibn Mes'udu Ajjašiju – njegove knjige prelaze broj od 200 –

Muhammed Ibn Umejru, Ahmed Ibn Muhammedu Ibn Isau, on je prenosio

od stotinu ljudi prijatelja Imama Sadika, a.s., Muhammed Ibn Alij Ibn

Mahbubu, Talhi Ibn Talhi Ibn Zejdu, Ammaru Ibn Musau Sabatiju, Ali Ibn

Nu'manu, Husejn Ibn Abdullahu, Ahmedu Ibn Abdullahu Ibn Mehranu

poznatom kao Ibn Hane, Sadaketu Ibn MunziruKomiju, Ubejdullahu Ibn

Aliju Halebiju, koji je svoju knjigu donio na uvid Imamu Sadiku, a.s., pa je

on potvrdio i pohvalio je rekavši: “Da li misliš da oni imaju poput ove

knjige?”

Zatim pogledaj o Amru Tabibu, Abdullahu Ibn Se'idu koji je svoju knjigu

donio pred Imama Ridu, a.s., i o Junusu Ibn Abdu-r-Rahmanu koji je svoju

knjigu donio na uvid Imam Hasanu Askeriju, a.s.

Svako ko istražuje o prethodnicima šiija Muhammedovog, s.a.v.a., Ehli

bejta, i precizno izuči ashabe svakog od devet Imama, potomaka Imama

Husejna, a.s., i prebroji knjige napisane u vrijeme njihovih Imama, i istraži

one koji su ta pisana djela prenosili od njih, i koji su od njih tradirali hadise

Muhammedovog Ehli bejta o ograncima i principima vjere, od ljudi čiji broj

prelazi nekoliko hiljada, zatim pogleda u (pre)nosioce tih znanja u svakoj

generaciji, s ruke na ruku, od vremena devet Bezgriješnih Imama do našeg

doba, postat će siguran u neprekidnu sponu Ehli bejtskog mezheba, i neće

sumnjati u to da je sve ono čime služimo Allahu u principima i ograncima,

uzeto od Resulullahovog Ehli bejta, i neće sumnjati u to osim oholog

inadžije, ili slaboumne neznalice.

Svaka hvala pripada Allahu, Koji nas je uputio na ovo, i ne bismo upućeni

bili da nas Allah uputio nije. Selam

- Š -